Zavist

„Oni koji poslije njih dolaze – govore: ‘Gospodaru naš, oprosti nama i braći našoj koja su nas u vjeri pretekla i ne dopusti da u srcima našim bude imalo zlobe prema vjernicima; Gospodaru naš, Ti si, zaista, dobar i milostiv.“ (Sura el- Hašr, 10)

Vjernik bi trebao da se čuva zavisti i zlobe, i da ne dozvoli da mu  srce oboli od te opasne bolesti. Zavist uništava mnogo hajra, a ponajviše uništava onog koji drugima zavidi. Ona može polahko napasti i srca vjernika, ukoliko ne uspiju da odole i najmanjoj njenoj klici. A kada pusti korijene i napravi korov na srcu zavist bude sebebom i drugih zala. Da nas Allah sačuva i zaštiti od onih koji zavide i da nam ne dopusti da i sami budemo od njih. Amin.

Ako ti je Allah uskratio neku blagodat, ne želi da je i drugi izgube. Ne želi da i drugi osjete bol koju ti osjetiš. Jer, lahko je ne biti zavidan na blagodatima koje imaš i ti kada ih vidiš kod drugih. Ali, valja se izboriti sa nefsom, insanlukom i “šejtanlukom” koji te boca svaki put kada vidiš kod nekoga ono što ti nemaš. Valja vidjeti tuđu kuću, stan ili auto, dok ti nemaš ni prvo, ni drugo ni treće i bez zavisti reći mašallah, želeći vlasniku istog bereket u onome što ima.

Valja vidjeti da je neko upravo stekao znanje ili naobrazbu koju ti nisi  i od srca mu se obradovati, želeći mu bereket i uspješan pronalazak posla. Valja vidjeti da neko ima dijete dok je tebi Allah uskratio tu blagodat i ne poželjeti ni na trenutak ništa loše, ili ne pomisliti “Bože, zašto si tome dao a meni nisi?” Jer i ova misao je urok. Valja vidjeti dvoje kako se vole i paze, dok tebi Allah još nije dao tu blagodat, ili si je izgubio i pomisliti “Ya Rabbi, ljubav im učvrsti”.

Valja… pokoriti svoj nefs. Možda drugi ne znaju, ali Allah zna našu nutrinu. Da li nekom želimo zlo, da li tuđu blagodat gledamo okom “zavidljivca”, da li se Njemu utječemo od te bolesti i pri najmanjem osjećaju iste…

Društvene mreže su jedan od lahkih načina uroka, zbog dostupnosti mnogo toga na njima. I dok gledamo tuđe slike, tuđu sreću i tuđe blagodati- ne zaboravimo srcem reći mašallah. Nije dovoljno samo otipkati riječ “mašallah” dok sliku posmatramo okom zavidnim uz želju da onaj koji je na njoj izgubi svoju sreću i blagodati. Riječ “mašallah” treba biti iz srca, popraćena mišlju da sve što mi imamo (ili nemamo) i (a) drugi imaju-  zapravo je od Njega. Moli Ga, traži od Njega. Raduj se tuđoj sreći, ne želeći zlo drugima. I znaj da jednog dana, iz riznica Svojih, i tebe će On darovati. InšaAllah.

Halima Lj.