Prilozi posjetitelja

Život je tegoban bez vjere

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Ovu priču nam je poslao jedan naš brat, redovni posjetioc naše stranice. Ovako nam on kazuje svoju priču o svom povratku Uzvišenom Allahu…

Po završetku osnovne škole u Bosanskoj Krupi u jednom manjem selu, upisao sam srednju školu u gradu Bihaću. Bio sam mlad i dijete sa sela, meta za određene ljude koji su mi željeli sve osim dobro. Počeo sam sve vise vremena provoditi vani, “tulumareći” s ljudima koji su bili stariji od mene i ogrezli u činjenju grijeha, pa su polako i mene uvlačili u svoj svijet. Počeo sam konzumirati alkohol, cigarete i zinaluk….

Majka mi je umrla kada sam bio mali tako da moj odgoj je zavisio isključivo od mene, jer otac nije imao vremena da mi da neki savjet a možda i nije htio, tako da šta sam smatrao da je dobro radio sam to bez ikakvog straha ni od koga. U džamiju sam išao, ali samo radi komšija jer nisam znao klanjati, ustvari znao sam ja nekad, ali nisam nikad klanjao tako sam bio i zaboravio. Uglavnom bio sam nezadovoljan svojim životom, uvijek povučen u sebe, usamljen, osjećao sam da ne pripadam nikom, da sam sam i to mi je bila glavna misao.

I, jedne posjete džamiji, na teravih namaz, ustvari to je bila moj prvi teravih namaz u Bihaću, vidio sam da neki ljudi klanjaju na neki drugi način, pa sam ja u nekom neobjašnjenom razlogu pobjegao iz džamije i rekao sm sebi da neću više tu dolaziti. I baš nisam išao u džamiju u Bihaću tri godine, i po završetku srednje škole, nastupio je mjesec Ramazan i 27-a noć. Pala mi je na pamet ideja da odem u džamiju, jer ima prigodna manifestacija u čast objave Kur’ana, ali me je ometalo sjećanje na prijašnje iskustvo pa sam ja odustao i legao spavati. Legao sam spavati nečist i u neko doba noći probudio sam se teško dišući i u tegobama. Imao sam potrebu da se okupam, ustvari kao da mi je neko naredio da se okupam – takav sam imao osjećaj.

Tako sam i napravio. Malo su me tegobe popustile i smirio sam se nastavio spavati, ali nakon par sati ponovo sam se probudio i iste tegobe, ali sad nisam imao potrebu da se vjerski okupam, nego sam jednostavno pohrlio džamiji. Trčao sam cestom jedva dišući, ne obazirući se na promet i na sirene od auta koja su me gotovo udarila.

Kada sam došao u džamijsku avliju, počeo sam normalnije disati…i ušao sam u džamiju. Kad sam vidio prizor, kad sam vidio kako mladići i pokrivene cure imaju neku svjetlost na licu, kako se lijepo druže, kako su tu samo zbog jednog razloga, da veličaju Allaha dž.š. Osjetio sam se kao da sam čovjek koji je proveo stotine godina u kufru, a ne dvadesetak godina, i počeo sam plakati iz sveg glasa…ne obazirući se na ljude okolo sebe, kao da sam sam bio u džamiji s Allahom. Ponavljao sam sam sebi kako i ja nisam jedan od ovih ljudi koji se ovako bezuvjetno vole i koji ne mare ni za kakvu korist osim korist kod Allaha dž.š. Plakao sam, a ljudi su pohrlili da mi pomognu, a meni je bilo još gore, jer ja da sam bio na njihovom mjestu ne bih si pomogao. Pao sam na sedždu Allahu i samo sam pomišljao na veličinu vremena koje sam proveo u odsustvu od Allahu dž.š., o vremenu koje sam izgubio i kako sam mogao biti tako slijep.

Kasnije sam otišao kući i nisam bio isti, mučili su me mnogi problemi, mnoga pitanja, a nisam imao koga da pitam, i odlučio sam da hoću biti jedan od ljudi koji padaju na sedždu Allahu dž.š. Počeo sam klanjati. Klanjao sam tako da sam sebi napisao šta se kad uči na veliki papir i stalno klanjao tako dok nisam naučio kako da klanjam. Svi problemi su nestali, osjećao sam pripadnost, napokon, po prvi put u životu. Kajem se Allahu za svaki počinjeni grijeh, za svaku ružnu misao i molim da mi pomogne i da me prihvati k Sebi.
______________

Pošaljite nam i vi vašu priču/prilog na adresu: Prilozi_posjetitelja@mail.com / ili  putem naše FB stranice
___________________________

Ovim ćeš najviše obradovati Uzvišenog Allaha

Koje to djelo, Allahov robe, koje Allaha čini veoma, veoma sretnim. Možda kažeš to je namaz, reći ću ti ne. Ili kažeš to je post, kažem ne. Možda kažeš da je hadždž, reći ću ti opet ne. Ovo su djela koja jako raduju Allaha, tebareke we te’ala. Međutim, ono čemu se tvoj Gospodar raduje više nego ovim djelima, jeste tvoja tevba, tvoje pokajanje. Da digneš ruke, pozoveš svoga Gospodara, poniziš Mu se i tražiš skrušeno oprost od tvojih grijeha. Kaže Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, opisujući koliko se Allah raduje tvojoj tevbi, kaže: “Allaha više raduje tevba nego čovjeka koji u pustinji izgubi svoju jahalicu sa svom opskrbom na njoj, pa kad bude siguran da će ga u pustinji zadesiti smrt, ode do jednog drveta, povuće se, pa zaspe, nakon što se probudi, ugleda je iznad svoje glave, jahalicu. Toliko se jako obraduje da kaže: “Allahu, Ti si moj rob, a ja sam Tvoj Gospodar.

Od prevelike sreće čovjek se toliko obraduje da pogriješi, pa zahvaljujući se Allahu kaže da je on Allahov Gospodar. Znači, Allah se više obraduje tvojoj tevbi nego ovaj čovjek u pustinji kada mu se vrati život ponovo.

Nemoj da škrtariš na samom sebi, digni ruke i traži od Gospodara, tebareke we te’ala, oprost. A Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, kao najbolje Allahovo biće je tražio oprosta od Gospodara svijetova, i do 100 puta na dan.

Preuzeto sa jednog video klipa prof. Harisa Hećimovića
Za N-um.com pripremio Admir Ćomić

___________________

Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Onaj koji se pokaje od grijeha kao da i nema grijeha” (Ibn Madza, Sunen, 3446. Albani ga je ocjenio dobrim)

Ali onima koji se pokaju i uzvjeruju i dobra djela čine, Allah će njihova rđava djela u dobra pretvoriti, a Allah prašta i samilostan je, a onaj ko se bude pokajao i dobra djela činio, on se, uistinu, Allahu iskreno vratio.” (Kur’an; Al-Furqan, 70.-71.)

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Ukoliko pronađete gramatičku grešku, možete je prijaviti tako što ćete pritisnuti Ctrl+Enter.

NA VRH

Prijava gramaticke greke

Slijedeci tekst ce biti poslat administratorima stranice: