22. septembar, moj povratak Allahu (Priče naših posjetitelja)

Godine 2010. rodila se djevojčica, moja djevojčica, moja heroina… Moje iskušenje, i moj povratak Allahu. Osoba sam koja nije baš praktikovala islam, a gore od svega bilo je što nisam pridavala neki bitan značaj tome, živjela sam kao i ostale osobe u mojoj okolini.
Ubrzo po rođenju, rečeno mi je da mi dijete rođeno sa srčanom manom, rupice na srcu. Dijagnoza ASD primum. Uslijedila je kontrola za kontrolom, svaka tri mjeseca. Prolazili su dani, godine, ništa se nije mijenjalo, a ja, ja sam čekala nešto, nekoga ko bi mi rekao, dobro je, prošlo je…, ali uzalud. 10. 9. neočekivani poziv. Dječija pedijatrija Sarajevo.

Ono što sam uspjela zapamtiti bilo je: 18. 9., nalazi, odjeća, 9:00 sati. Ostala sam u šoku, nisam znala šta se dešava, nisam razumjela. I tako je i bilo. 18. 9., 9:00, čekamo da nas prozovu. Osjećam nemir, strah od onoga šta ću čuti. Suze koje sam skrivala bukvalno su počele da me guše.
Rečeno nam je da ostajemo, pa da vidimo šta dalje. Radili su joj nalaze, svakog jutra EKG, a ja, ja sam se ponašala kao da je sve uredu, ali ništa nije bilo uredu. Psihički sam bila slomljena. 18. 9., vizita. Čekajući da saznamo šta dalje, srce ubrzano lupa, hoće da iskoči.
Razgovarajući sa mnom, doktor mi reče: “Ona je spremna za operaciju, danas u 15:00 počinjemo sa pripremama.” Moj život je stao na tren, ona tako mršava, mala, bespomoćna… kako da preživi.

Skrivajući bol i suze od nje, očaj, duša vrišti… Nisam znala ni gdje ću ni kako ću, kako će ona podnijeti, a kako ću i ja podnijeti. 14:50, vrata se otvaraju… Ne jedan, već pet doktora ulazi u sobu, raspremaju je.. Držim je za ručicu i obećavam da će sve biti uredu, ali kakvo obećanje, bez inšallah… Odvoze je. Na tren stadoše ispred sale, i jedan mi reče: “Majko ti dovde, dalje ne možeš”, skrivajući narkozu u ruci već pripremljenu za nju. Na tren sam joj okrenula glavicu da ne vidi tu špricu, poljubila je, a ona, ona već pada u san. Odvoze je, sala se zatvara.

Nastaje naša borba. Pala sam na koljena sa tekbirom na usnama. Tekbir za tekbirom… Sestrice me dižu, ali ja, imala sam osjećaj da je gotovo, kako ću dalje, kako ću nastaviti sa životom ako krene po zlu. Ne vrijedi više ništa, ali sada mi ostaje čekanje. Šest sati. Šest sati čekanja. Šest sati niko da pruži riječ utjehe. Šest sati borbe da ne izgubim razum. Niko da kaze nešto o njoj, kako podnosi operaciju. U muci sam nekada nazvala sestru, a ona mi je rekla: “Dovi, dovi… Znaš da nisi sama, Allah je sa vama, trazi od Njega.” Znala sam da je Uzvišeni Allah Onaj kome trebam da se obratim, znala sam da mi samo On sada može pomoći, ali opet sam bila nemarna. Otišla sam u sobu, naslonila se na jastuk i počela da dovim, da molim i preklinjem Allaha za mrvu milosti, za oprost od grijeha, da nas ponovo sastavi, dovila sam i ne znam zašto, uzela sam abdest i klanjala, suze na sedždi su me slomile. Dovila sam i nisam prestajala. Dajem obećanje Allahu da ću biti bolja majka, supruga, bolja vjernica, samo da sve bude uredu i da me sa njom ponovo sastavi.

21:30, sala se otvara, izlaze, a nje nema. Onako u suzama, strah me je i bilo pitati je li živa, moja heroina. Nekada sam čula samo: “Sačekajte deset minuta.” Zašto više da čekam, šta se dešava? Ubrzo je stigla sestrica, donese mi zeleno odijelo i reče: “Obuci i idi niz hodnik, doktor te čeka.” Ne znam kojom sam brzinom navukla to odijelo i otrčala niz hodnik, i zaista je stajao i čekao. Trčeći niz hodnik imala sam osjećaj da mi noge tonu, nekako sam stigla do njega. Bez riječi me je zagrlio i rekao: “Ona je hrabra, znaš, ona je zaista jaka, operacija je uspjela.”
Ja nisam mogla ni riječ da izustim, samo sam upitala kada mogu da je vidim. Doktor je rekao da mogu odmah i otvorio mi vrata, ali i dodao da se ne uplašim jer oko nje ima puno aparata, njoj sada potrebnih za život. Ušla sam u sobu, ali ne ne vidim, okrenula sam se prema doktoru i upitala gdje je, prstom mi je samo pokazao na nju. Allahu ekber, Allahu ekber, Allahu ekber! Provukla sam se kroz te silne kablove, aparate i sjela pored nje. Dozivala je, milovala, ali ona mi nije davala znakove života.

Negdje oko 23:30, prišla mi je sestrica i rekla: “Idi i lezi. Naspavaj se, ona sada spava, a ti ćeš joj trebati kada se probudi.” Vratila sam se u sobu i naslonila se na jastuk, dovim…, ali me umor savladao, zaspala sam. 02:20, budi me čudan bol u grudima, srce se popelo u grlo. Šta je sada ovo, pomislila sam… Samo da stignem do dežurne sestrice da mi dadne nešto za smirenje, ali neće biti tako. Ustajem iz kreveta, vrata se otvaraju, sestrica. Majko, kćerka vas traži. Moj bol u grudima, moje srce u grlu, sve je prestalo. Uvlačim se ponovo u to odijelo i ponovo taj dugi hodnik… Suze radosnice, suze boli, sve se sastalo. Sjedam pored nje i zovem je, ali ona ne reaguje. Ispruženih ruku prema nebesima molim Allaha samo da se smiluje. Kada taj glas,ona: “Daj mi vode, šta plačeš…” Allahu ekber!

Vrijeme je prolazilo, mi smo se oporavljali od operacije. Danas smo potpuno zdravi, elhamdulillah. A što se tiče mene, moga obećanja datog Allahu… Da, bolja sam, pogotovo sam bolja vjernica, i uz sve to, danas je hidžab moja kruna na glavi… Elhamdulillah. Svako iskušenje, moje sestre i braćo, treba da prihvatimo, jer svako iskušenje je naš povratak Milostivom Allahu, kao što je i meni bio ovaj 22. septembar, jer zaista tamo gdje prestaje naša snaga, nastaje Allahova milost.

Tekst poslala sestra S. K.

Pošaljite nam i vi vašu priču na adresu: Prilozi_posjetitelja@mail.com