Koraci su odzvanjali u mjesečinom obasjanoj ulici dok sam žurila da stignem na posljednji autobus. Višestoljetne zgrade i okolna drveća su navikla na takav prizor, djevojčica koja se već četvrtu godinu trka sa vremenom kako bi sigurno stigla kući poslije nastave. Nasumičan posmatrač bi rekao da nije bilo ništa neobično u tom prizoru, da je to još samo jedna u nizu uobičajenih noći. Međutim, to nije bila uobičajena noć. Kako sam se približavala autobuskoj stanici, koraci su postajali sve glasniji i glasniji. No, to nije bilo zbog žurbe niti jeftine pete na čizmicama. To je bio pokušaj da nadglasam unutrašnje komešanje, da prigušim pitanja koja su plavila hodnike moga uma.

Kao i nakon svake poplave, stanje oštećene imovine možemo provjeriti tek kada se voda povuče. Sutradan sam se odvažila da zavirim u te pogođene hodnike da provjerim kakvo je stanje sa njima, te kakvu štetu je ostavila ta poplava. Ono što sam pronašla, bila je prava kriza, tačnije, egzistencijalna kriza. Poplava se povukla, a u međuvremenu je započeo požar čiji se zagušujući dim širio kroz hodnike. Osjećala sam se kao Josef K. iz Kafkinog Procesa, samo što je K. imao odgovore te je tražio pitanje, dok je kod mene bilo obrnuto. Kako sam pokušavala doći do zraka, skrenula sam u jedan zapušten kutak u koji već dugo nisam svjesno došla. Pokušavajući se prisjetiti šta sve ta prostorija sadrži, rukom sam obrisala prašinu sa naslovne ploče; pisalo je „Vjera“.

U djetinjstvu sam gradila tu prostoriju te je pamtim kao čvrstu, čistu i mirisnu. Vremenom ju je počeo posjećivati jedan neodoljiv gost po imenu Dunjaluk. Ispočetka sam uspijevala balansirati čistoću te prostorije kao i ugošćavanje. Jednog dana, Dunjaluk je predložio da, iz zabave i razonode, počnemo graditi prostoriju i za njega. Tu je sve počelo. Isprva je to bila jedna prostorija, pa druga, pa spavaća, pa salon u kojem ćemo isklesati sav tekst pjesama koje znamo, pa teatar u kojem ćemo gledati predstave o lažnim pričama, pa ugradbeni ormar u kojem ćemo eksperimentisati sa odjevnim kombinacijama itd. Tako su prolazile godine, a kutak za Dunjaluk se pretvorio u velike višespratne dvore. Sve to se odrazilo na mene spolja: suknje su postale pantalone, stidljiv osmijeh je postao grohotan smijeh, pjesme raznih žanrova i izvođača su bile utjeha ušiju (pa tako i srca)…

Kada god bih se približila završetku izgradnje posljednjeg Dunjalučkog projekta, on bi došao sa novom idejom. Tokom te trke, nisam ni primijetila da u njegovim dvorima vlada potpuna hladnoća i neispunjenost. Tačnije, jesam; zaboravila sam toplinu i smirenost one prve prostorije u kojoj smo se upoznali, pa sam je svakim novim projektom pokušavala naći. Jedan dan dok sam radila u podnožju Dunjalučkih dvora, krajičkom oka sam vidjela da su temelji kutka Vjera dosta ispucali. Tako sam stigla u srednju školu, u novo mjesto i među novo društvo koje je postalo živi arhitekta Dunjalučkih dvorova. Nisam slutila da će upravo ono završiti posao koji je Dunjaluk započeo. Kroz privid korisnog iskorištavanja vremena, pomagali su me u udovoljavanju Dunjaluku dok su temelji one prve prostorije urgentno trebali sanaciju. Ipak, buđenje nije došlo iz tih pukotina, već iz glasa onih koji me najviše vole. Roditelji su me trgnuli, riječima koje su probile graju iz teatara i salona: „Tvoje društvo loše utječe na tebe.“ Kada su te riječi odjeknule, dvorovi Dunjaluka su se ispraznili. Društvo me je napustilo, a ja sam se suočila sa potpunom tišinom i unutrašnjom pustoši.

U tom teškom periodu, donijela sam jedinu ispravnu odluku: ako već moram prolaziti kroz bol, neka to bude bol koja vodi ka Allahu. Uzela sam Kur’an, kao što se uzima jedina preostala svijeća u mračnoj kući. Moj život se upotpunosti promijenio. Mjesto hladnih, praznih dvorova zauzela je ponovo čista i mirisna prostorija Imana. Upoznala sam hairli djevojke, popravila svoje ponašanje i, malo pomalo, počela sam uživati u plodovima pokornosti Gospodaru: smiraj, jasnoća i ponovno učvršćeni temelji. Koraci u noći više nisu odzvanjali od unutrašnjeg komešanja, već od čvrste odlučnosti da na putu ka Džennetu nema više skretanja, uz Allahovu dozvolu.