Danas se vještačka inteligencija (AI) pojavila kao jedan od izvora znanja kod nekih ljudi. Čim se javi kakva naučna potreba, čovjek žuri njoj, pitajući, tražeći savjet ili tražeći da mu nešto napiše.

Ona se počela gurati sa profesorom u objašnjavanju, sa istraživačem u pisanju i sa studentom u učenju.

Nema smetnje u izvlačenju koristi iz nje, kao ni iz ostalih savremenih sredstava, ali ogromna šteta leži u potpunom oslanjanju na nju. Ko to učini, ishod njegovog stanja bit će slabost u znanju u njegova dva temelja: pamćenju (hifzu) i razumijevanju, te “kićenje onim što mu nije dato” (pretvaranje da zna ono što ne zna).

Zato, budi na oprezu prema njoj – posebno ti, o studentu znanja! Njen primjer je poput primjera lošeg učenjaka koji te odvraća od (pravog) znanja i govori: “Pitaj mene, ja ću ti odgovoriti, i ostavi se truda i muke traženja znanja.”

Vještačka inteligencija neprestano djeluje na onoga ko joj se potpuno preda, sve dok mu razum i misao ne atrofiraju (zakržljaju), baš kao što tijelo zakržlja ako prestane da se kreće. Ona ga pogađa “intelektualnom lijenošću” – on želi brze, gotove obroke koji ga zasite u trenutku, ali ga s vremenom čine bolesnim.

Vidio sam one koji se ponose time što pomoću nje mogu napisati naučni rad svake sedmice!

Informacije su danas “bačene na putu” (svima dostupne), nema teškoće niti posebne prednosti u dolasku do njih. Međutim, suština je u odabiru i provjeri tih informacija. Zato smo mi potrebniji znanja koje se miješa sa vedrinom naših srca, kojim ćemo razlikovati dobro od lažnog, nego što smo potrebni novih mašina koje rade isto što i njihove prethodnice – samo “pumpaju” informacije.

A kako tek kad te mašine, prema priznanju samih stručnjaka – pa čak i prema vlastitom priznanju – nisu imune na tzv. “halucinacije” (kako glasi stručni termin), pa miješaju ispravno s pogrešnim, štaviše, otvoreno lažu u određenim pitanjima i referencama.

Ono što posmatrač može primijetiti jeste da se većina naučnih susreta o vještačkoj inteligenciji vrti oko “inžinjeringa naredbi” (prompt engineering), kako je ispitivati, kako izvući ono što je u njoj i kako razviti njene sposobnosti. A gdje je tu potreba samog pitaoca da on napreduje? Zar nije on taj koji nakon svega treba da vjeruje, govori i donosi sudove?

Savremeni uređaji neće govoriti umjesto tebe ako staneš pred skup ljudi, niti će odgovoriti umjesto tebe kada te pogledi fiksiraju nakon iznenadnog pitanja. Jakut el-Hamevi je spomenuo da je neki mudrac rekao svojim sinovima: “Sinovi moji, popravite svoje jezike (govor); jer čovjeka zadesi nevolja u kojoj se mora lijepo predstaviti, pa može od brata posuditi jahaću životinju, a od prijatelja odjeću, ali ne može naći nikoga ko će mu posuditi jezik.”

Zato, neka ne žali onaj ko ne poznaje ova sredstva i neka ne misli da je nazadovao u (korisnom) znanju dok su drugi napredovali. Ne! Njegov “okrnjeni” mač je bolji od njihovih sjajnih mačeva. On je poput sablje Amra ibn Ma’adi Jekriba koju je vidio Omer, radijallahu anhu, pa rekao: “Nisam vidio (ništa posebno) u onome što mi je o njoj rečeno.” A Amr mu reče: “O vođo pravovjernih, ti si vidio nju (sablju), ali nisi vidio ruku (podlakticu) koja njome udara!”

Zaključno:

Moramo znati da ove nove tehnologije donose i dobro i zlo, i ne daju ti ništa, a da ti nešto nisu oduzele!

Pa čak i da pretpostavimo da je (mašina) pisala umjesto svog vlasnika i da je to uradila savršeno – kako će mu ona pružiti tragove znanja u njegovoj duši: ubjeđenje (jekin), svjetlo (nur) na licu, smiraj u srcu, širinu u prsima i oštroumnost u razumu?!

Dr. Jaser El-Mutairi
Pripremio: Ilhan Murić