Brak i islamska porodica

U novom nastavku serijala iz brošure Umijeće postizanja bračne sreće govori se o jednoj od čestih prepreka bračnoj sreći – nerealnom očekivanju da supružnik bude bez grešaka i nedostataka. Supružnici moraju biti svjesni da je nerealno od ljudskog bića, kako od muškarca tako i od žene, očekivati da bude savršene vjere, karaktera i ponašanja. Onaj ko od žene očekuje savršenstvo u vrlinama i ponašanju, takvu neće pronaći na ovom svijetu, već samo u Džennetu.

Na ovome svijetu nemoguće je sresti ženu koja predstavlja utjelovljenje svih zamišljenih ideala: da je zanosne ljepote, vrsna kuharica, spremna udovoljiti mužu u svako doba, sabrana i strpljiva pred njegovim izljevima bijesa; ženu koja besprijekorno vodi domaćinstvo, bez trunke umora i dosade odgaja i podučava djecu, a da pritom nikada ne pokaže ni najmanji znak nezadovoljstva ili ogorčenosti zbog svega što od muža i djece doživljava. Takvo biće jednostavno ne postoji u stvarnom životu.

S druge strane, svjedoci smo da i pojedine žene od svojih muževa očekuju potpuno savršenstvo vjere, morala i karaktera, da bude bezgranično darežljiv, da ispunjava svaku želju svoje supruge, da je neizmjerno nježan, samilostan, da je konstantno obasipa komplimentima, da je blag i strpljiv pred njenim hirovima i, nadasve, da njene potrebe uvijek stavlja ispred vlastitih. Nemoguće je naći muškarca koji posjeduje sve te vrline i žena koja takvo nešto očekuje nikada neće naći muža.

Zato ističem da onaj ko očekuje da njegov supružnik bude oličenje savršenstva vjere i morala, nikada neće imati sretan brak. Da bi imao uspješan brak bez konstantnih trzavica i sukoba, razuman supružnik bit će zadovoljan pozitivnim stranama svog supružnika, prihvatajući njegove realne mogućnosti i narav, ne zahtijevajući savršenstvo.

Razmisli o Vjerovjesnikovom, sallallahu alejhi ve sellem, hadisu: “Neka vjernik ne mrzi svoju suprugu vjernicu; ako mu se ne dopada jedna njena osobina, bit će zadovoljan drugom.”[1]

Smisao ovih riječi je da vjernik ne smije zamrziti svoju suprugu zbog nekog nedostatka, zanemarujući pritom njene plemenite osobine. Ako mu, naprimjer, i ne izgleda dovoljno privlačno, možda je krasi prelijep karakter. Njene dobre osobine i pozitivne strane karaktera trebaju prevladati nad onim lošim, koje muž kod nje ne voli.

Ovaj hadis ukazuje na ono što smo ranije kazali, a to je da idealna žena ne postoji i da se čovjek, ako želi sačuvati brak, mora zadovoljiti onim pozitivnim stranama koje njegova supruga posjeduje, makar ih bilo malo. U tom smislu Uzvišeni Allah kaže: “S njima lijepo živite! A ako prema njima odvratnost osjetite, moguće je da je baš u onome prema čemu odvratnost osjećate Allah veliko dobro dao.” (En-Nisa, 19)

Odustanimo, dakle, od težnje za savršenstvom, jer toga nema u stvarnom životu.

Komentirajući ovaj hadis, šejh Abdurrahman es-Sa’di, Allah mu se smilovao, navodi: “Iako se ovaj hadis primarno odnosi na bračni život, njegovo pravilo vrijedi za sve međuljudske odnose. Ko želi trajno prijateljstvo, bliskost, saradnju i dobročinstvo, neka se zadovolji onim što je razumno i ostvarivo u tuđem ponašanju. Budemo li, pak, tražili da se svaki čovjek s kojim kontaktiramo ponaša savršeno i da je savršenog karaktera, ostat ćemo potpuno sami, jer takvu osobu nećemo naći.”

Neka nas Allah uputi onome čime je On zadovoljan. Razmisli o postupku Omera ibn Hattaba, radijallahu anhu, kada mu je došao čovjek s namjerom da se požali na lošu narav svoje žene. Čekajući pred vratima da Omer izađe, začuo je kako se Omerova supruga oštro raspravlja s njim i podiže glas, dok je on šutio i nije joj uzvraćao. Čovjek se razočarano okrenu da ode, pomislivši: “Ako je ovako s Omerom, koji je poznat po svojoj strogoći i čvrstini, a uz to je i vođa pravovjernih, šta onda ja da očekujem?”

U tom trenutku Omer izađe i, vidjevši ga kako odlazi, pozva ga: “Šta te dovodi, čovječe?” On odgovori: “Vladaru pravovjernih, došao sam da ti se požalim na lošu narav svoje žene i njenu oštrinu prema meni, ali kada sam čuo da i tvoja supruga čini isto, krenuo sam nazad misleći: ako je vođa pravovjernih u takvom stanju, šta preostaje meni?” Omer mu tada reče: “Brate moj, ja je trpim zbog prava koja ona ima kod mene: kuha mi hranu, peče hljeb, pere odjeću i doji moje dijete, a ništa od toga nije joj stroga vjerska obaveza; a uz nju je moje srce mirno i zaštićeno od harama, pa je zato i trpim.” Čovjek reče: “Vladaru pravovjernih, i moja supruga je takva.” Omer zaključi: “Onda je trpi, brate moj, jer ovaj život ionako kratko traje!”

[1] Sahihu Muslim.

Minber.ba