Tekstovi

#Djevojka je bila pred brak, pa je vjeridba prekinuta i vjenčanje otkazano. Dunjaluk se srušio pred njenim očima i svi snovi su odjednom raspršeni. “A da si se udala i da je vaš brak propao nakon nekoliko mjeseci, da li bi ti bilo lakše” – rekoh joj. “Ne, bilo bi mnogo teže” – odgovorila je zamišljeno.

#Supružnici su se razveli. “Žao joj je što nema djece” – reče mi njena prijateljica. “Allah zna u čemu je hajr, možda bi teže podnijela razvod da su imali djecu” – odgovorih. “Sigurno” – dodade.

#Djevojka je željela upisati jedan fakultet. Nisu je primili. Upisala je drugi samo da joj godina ne propadne. Poslije je shvatila da joj je drugi fakultet zapravo otvorio vrata nafake i da je u njemu bio veliki hajr.
_____________________

Koliko ovakvih ili sličnih primjera. I onda, zastanemo na trenutak i shvatimo da zapravo On najbolje i najsavršenije planira. U jednom trenutku nam se ruši svijet, a već u drugom se divimo čudu Njegove svemoći i sveobuhvatanog znanja. Kada sve izgleda kao kraj, to je početak nečega ljepšeg. Zamisli Stvoritelja koji te najbolje poznaje. Onog koji te najviše voli. Onog čija je milost pretekla srdžbu.

Od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Kada je Allah stvorio stvorenja, zapisao je u Knjizi koja je kod Njega iznad Arša: ‘Zaista Moja milost nadvladava Moju srdžbu.’” A u drugim predajama spominju se izrazi “nadvladala je Moju srdžbu” i: “pretekla je Moju srdžbu.”  (Buharija i Muslim)

Zar da Njegova odluka bude lošija od naše? Kako možemo i pomisliti da nas On želi izložiti bolu i slomiti našu dušu? Nije li ljubav test? Nije li ta bol put do naše blizine Njemu? Nije li teškoća prilika da testiramo svoje povjerenje u Njega? I kad “sva kola idu nizbrdo” zašto ne zastanemo i ne kažemo sebi: “Pa dobro, sa svime upravlja moj najveći Dost. Moj Gospodar. Onaj koji me najviše voli.”

U jednom divnom predavanju na arapskom jeziku sam čula rečenicu koja me je fascinirala: “Zar bi ti Allah dao iskušenja osim da bi te njima uzdigao?!”

I zbilja, svaka bol, svaka tuga, svaki plan koje se ne ostvari, svako djelo koje se ne desi, nije li to samo put kojim nas On vodi?

Uzvišeni Allah u Kur’anu Časnom kaže: “Nikakva se nevolja bez Allahove volje ne dogodi, a On će srce onog koji u Allaha vjeruje uputiti. – Allah sve dobro zna.” (sura et-Tegābun, 11)

Glagol “yahdi” je došao bez prijedloga, i u tom kontekstu znači: predvoditi, ići ispred na čelu, voditi pravim putem, izvesti na pravi put. Uzvišeni Allah će, dakle, onoga ko Mu vjeruje i voditi kroz iskušenja, ali i dovesti do upute i rješenja. Nije li to najljepši dio iskušenja? Zamisli, ideš kroz iskušenja, vjeruješ Onom koji te vodi i predaješ Mu se u potpunosti bez straha da konac neće biti ništa drugo osim najbolje.

Kada sebi kažemo „izgubio sam to ti, nemam to i to, ali daj da u ovom iskušenju pronađem svog Stvoritelja“ – ima li išta ljepše i uzvišenije od toga? Kada sve bude bilo „naopako“ a naša vjera u Njega nepokolebana, onda su iskušenja blagodati. A zasigurno da će nakon njih doći i višestruke blagodati još na ovom svijetu, baš kao što se desilo Ejjubu, Jusufu i Jakubu, a.s.

Allahova odredba je sigurno najljepše i najbolje što nas može zadesiti. I umjesto tuge, neka naša srca budu radosna što u najtežim trenucima imamo najboljeg Vodiča.