Tekstovi

​Sjećam se perioda kada moj babo nigdje nije radio. Tražio je posao. I tamo gdje je očekivao empatiju i bratsku podršku, nailazio je na zatvorena vrata. Nije tražio novac — tražio je posao. Dostojanstvo. Da radi i zaradi za svoju porodicu. Tada je postojao čovjek koji mu je mogao pomoći, dati preporuku, progurati ga. Bio je čovjek od utjecaja u društvu. Međutim, to nikada nije učinio. Nikada. Umjesto toga, ponekad bi odveo mog babu u prodavnicu i, onako da svi vide, kupio mu nešto u kesi — za ne više od 10 maraka. Ponekad bi mu, isto tako pred drugima, dao 10 maraka u džamiji. Da svi vide.

​Babo bi dolazio kući pogođen, vidno potišten. Tada ga nismo razumjeli, ali danas, iz perspektive odraslih ljudi, shvatamo koliko je to bilo teško. S jedne strane dostojanstvo čovjeka, s druge strane djeca… Koliko boli čovjek podnese samo za osmijeh svog djeteta. Nažalost, osjećaj superiornosti među nekim vjernicima česta je pojava. Pojedini ljudi više vole da vam pomažu nego da postanete neovisni o njihovoj pomoći i sami stječete halal zaradu.

​Jedan fin insan, koji nije bio od “poznatih i uglednih”, jedne prilike je kazao: “Ako stvarno želiš pomoći čovjeku, pomozi mu da bude samostalan.” Prava pomoć jeste sačuvati dostojanstvo brata ili sestre u vjeri i pomoći im da budu samostalni. Upravo nas tome uči i Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada naglašava vrijednost rada i samostalnosti nad traženjem milostinje:„Da neko od vas uzme uže, ode u planinu, nakupi drva na leđa i proda ih, pa mu Allah time sačuva dostojanstvo, bolje mu je nego da traži od ljudi, pa mu oni dadnu ili ne dadnu.“ (hadis bilježi Buharija)

​Poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, uči nas da materijalna vrijednost ne smije biti mjerilo po kojem cijenimo ljude. Jedan od njegovih prvih koraka nakon Hidžre bio je bratimljenje Muhadžira i Ensarija. Na taj način materijalna razlika je neutralizirana. Nije bilo potrebe da se Muhadžiri proglase siromasima i da im Ensarije udjeljuju sadaku od koje bi se osjećali manje vrijednima. Nije li povratak dostojanstva jedan od najljepših darova koje čovjek može pokloniti čovjeku?

​Koliko danas često svjedočimo humanitarnim akcijama u kojima se snimaju i slikaju lica ljudi u potrebi? Koliko često ljudi daju milostinju samo da bi drugi vidjeli da su dali? Slikaju se djeca koja će sutra, kao odrasli ljudi, nositi žig jedne takve akcije. Molim Allaha da nas ne iskuša time!

​Allah, dž.š., u Kur’anu nas upozorava na opasnost ponižavanja onih kojima pomažemo i narušavanja njihovog dostojanstva:„Lijepa riječ i izvinjenje vrjedniji su od sadake koju prati uvreda… O vjernici, ne poništavajte svoju sadaku prigovaranjem i uvredom, kao što to čini onaj koji troši svoj imetak da bi se pred ljudima pokazao…“ (sura El-Bekare, 263–264)

​Istinsko dobročinstvo u islamu se čini u tajnosti, daleko od očiju javnosti i kamera. Poslanik, s.a.v.s., nas uči da je među onima koji će imati Allahovu posebnu zaštitu i:„…čovjek koji daje sadaku tajno, tako da njegova ljevica ne zna šta je udijelila njegova desnica.“ (Buharija i Muslim)

​Kur’an opisuje dostojanstvene ljude u potrebi koji zbog svog ponosa ne prose: „…onaj koji ih ne zna misli da su bogati zbog njihove skromnosti i uzdržanosti. Prepoznat ćeš ih po njihovim obilježjima, oni ne prose od ljudi napadno.“(sura El-Bekare, 273)

​Materijalne stvari imaju svoju vrijednost koja je nadoknadiva, ali dostojanstvo čovjeka i porodice nema cijenu. Zato mi često bude neugodno kada nekome želim nešto pokloniti ili udijeliti. Uvijek se bojim da ne povrijedim dostojanstvo te osobe, da se ne osjeti manje vrijednom. Jer slomiti nečije srce — srce već pogođeno iskušenjem — koliki je to samo grijeh!

​Istinski vjernik ne može gledati svoga brata ili sestru u vjeri u poniženju. Ne može se osjećati boljim od njih samo zato što mu je na ovom svijetu dato više. Divan primjer skrušenog srca jeste Jusuf, alejhisselam, koji čak ni svoju zlobnu braću nije mogao gledati u podređenom položaju. Umjesto toga pokazao je velikodušnost. Jer, rijetki su ljudi na položaju koji imaju svijest od prolaznosti svega. Oni koji su bili doktori, gradonačelnici, šefovi firme,…, pa svi oni dijele isti zemlju u kaburu kao i prosjak. Samo što oni koji su srcem željeli pomoći drugima biće na posebnom mjestu kod Gospodara, a to je položaj koji ne prolazi.

Zato, ako možeš pomoći nekome da se zaposli – pomozi mu.

Ako možeš pomoći nekome da pokrene svoj biznis – pomozi mu.

Ako možeš pomoći studentu da završi fakultet – pomozi mu.

Ako ne možeš ništa od navedenog, pomozi mu dovom. I ako mu pomažeš poklonima ili novcem, neka to bude tajno, dostojanstveno, onako kako bi to Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uradio. S punim poštovanjem i znanjem da sve ono što imamo a drugi nemaju svakako je Njegovo.