Prilozi posjetitelja

Allah mi je dao iskušenje, da bi me na pravi put vratio

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Leptir

Da te pitam nešto, na samom početku: “Šta bi želio biti, gusjenica ili leptir?” Pa šta čekaš onda? Odleti, odleti visoko, dušo smirena, Gospodaru svome, u Džennet vječni.

Započela sam ovako priču, jer sam ja upravo ovako i živjela prije spoznaje istine, jedine, prave, vječne. Život gusjenice i nije lijep, ko još voli biti u ljusci, bolan i tužan? A ja sam takva bila. Davne 2011. godine, kada mi je otac umro, sa mojih nepunih trinaest godina, izgubila sam sve. Podršku, snagu i ljubav oca prema kćerki jedinici zamijenili su tuga, jad i bol. I lažu da vrijeme otklanja bol. Lažu, jer ne znaju oni kako je to. Samo Jedan zna, i samo Njemu svoju bol predajem, i danas, nakon toliko godina.

Moj život postaje mračan, pun lutanja kroz mračne ulice, grijeha za grijehom, bez oprosta, bez pokajanja… Jer, kome da se kajem, život je jedan, sutra i mene neće biti. A ja odgajana da ne znam šta je Bog. Da ne znam ko me je još u utrobi majke stvorio. Da ne znam ko mi je život udahnuo. Oči slijepe, srce nijemo, duša prazna.

I tako, iz dana u dan, iz grijeha u grijeh, iz dubine u ponor, bez truna “svjetlosti na kraju tunela” živjela sam kao da sutra ne postoji. Razočarana u sve i svakoga, i ubijeđena da tako treba, tako mora, da su ljudi koji vjeruju u Boga, u nešto više poslije ovoga života – buntovnici, i osobe koje samo traže “nekoga” ko će ih saslušati, a ne tražiti im mahanu. Subhanallah, u kojoj sam zabludi živjela. U kojem neznanju. U kakvoj sam ljusci bila zarobljena, poput gusjenice. Obmanuta prokletim šejtanom. Zdrave oči mi zaslijepio, a pamet obuzeo.
____________

Godine 2017., kao da je jučer bilo, upoznala sam mladića, tri godine starijeg, kulturnog, odgojenog, razumom obdarenog. Odgajanog u islamu, ali bez praktikovanja. Bosanski muslimani, pomislila sam, samo ime, i “dobra duša”… Ništa ozbiljno sa njim nisam planirala, kao i obično, druženje, i to je to. Međutim, taj momak, a sada moj suprug, moj život, moja snaga, i ne sluteći, izvukao me je iz ponora, iz ljuske, i dao mi krila.

Ali, nije tako bilo iz početka, imali smo probleme sa onim najgorim, ali Allahova volja bješe da se tako desi. Njegovi planovi, nama neobjašnjivi, ali uvijek najbolji za nas. Odvede nas ljudska ruka daleko od istine, daleko od pravog puta, napravi nam sihr rastavljanja. Ne bješe joj dovoljno gledati svađe naše, pa posla i džine da upotpuni svoj plan, ali nije znala, prokleta od Allaha bila, da On ima druge planove za nas.

Gledala sam svog supruga očima stranca, očima punim mržnje. Danima sam se pitala što sam se udala za njega, a noćima plakala jer u duši znam da taj čovjek kraj mene nije onakav kako se ponaša. Znala sam da ljubav ne može nestati preko noći, ali nisam imala objašnjenje. Nisam znala, tada, ni šta je sihr, ni šta je džin. Tog dana, poslije akšama, dignu se on sa sećije, iz čista mira, krenu da pomjera tepih, pa stolić, pa sećiju, a iza sećije svezan crvenim koncem, umotan, spaljen, svežanj dlaka. Zaklecaše mi noge, kao da nisu moje, u glavi pobuna. Prekide me glas: “Sutra idemo na rukju, hitno je.”

Tu naša bitka počinje, ali i lutanje prestaje. Upoznah, Allahovom voljom, najljepšu vjeru, jedinu istinu. Jedino svjetlo na kraju tunela. I sve moje zablude prestadoše. I svi moji grijesi dobiše oprost, nakon iskrenog pokajanja. I kao da sam se ponovo rodila. Ogroman teret pade sa mojih malih leđa. Sve je imalo smisla. Allah nam dao iskušenje, da bi nas na pravi put vratio. Zahvala zaista pripada samo Njemu, jer nam je On dao i olakšanje nakon godinu dana borbe, koja i dalje traje, ali, mi smo zahvalni, jer šta je patnja na dunjaluku, naspram Džehennema?

Željela sam izaći iz ljuske gusjenice, dobiti krila i letjeti… Sada zaista letim. Pet puta obavezno raširim krila svome Gospodaru. A njegova milost je meni preča od čitavog dunjaluka.

Nedostaje mi samo još nešto…

Znate, kad vidite leptira sa dvije predivne tačke na krilima? Ono što ih čini najljepšim, među ostalim ih razlikuje, čini ih snažnijim, jer plaše svoje neprijatelje tim tačkama… To je moja kruna, moj hidžab. Samo mi još on nedostaje, i čeznem za njim. Da jednog dana izađem sa svojom krunom, raširim krila, i poletim Onome zbog koga i postojim.

Sestra D. K.
_________________

Pošaljite nam i vi vašu priču/prilog na adresu: Prilozi_posjetitelja@mail.com ili putem naše FB stranice
 

 

 

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Ukoliko pronađete gramatičku grešku, OZNAČITE TEKST i prijavite tako što ćete pritisnuti Ctrl+Enter kada je tekst označen.

NA VRH

Prijava gramatičke greške

Slijedeći tekst će biti poslat administratorima stranice: