Pokajnici

Traganje za istinom Beograđanku odvelo islamu

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Često sam se pitala: “Šta ako mi se nešto desi, kako ću biti pokopana, zar kao hrišćanka?” Ne, ne smem to dozvoliti, moram obznaniti da sam muslimanka, ma kakve posljedice bile. Došlo je vrijeme da priznam ko sam i šta sam. Riješila sam da to priznam samo jednoj osobi: majci. Reakcija je bila burna – puno plača, tuge, nerazumevanja

Ja sam Beograđanka. Rođena na Vračaru. Naučena svemu što se podrazumjevalo da je ostalo od znanja o pravoslavnoj vjeri, nakon mnoge godine vladavine komunizma. Pazilo se uvijek kada je “crveno slovo”, ali bez ikakvog saznanja šta bi to zapravo trebalo značiti. I to je bilo sve.

Prema crkvi nikad nisam osećala privrženost koju sam, navodno, morala osećati. Takvo osećanje je postojalo tokom daljeg sazrevanja. Kao tinejžerka, vjerovala sam da nešto postoji. Darvinizam ili, tzv., nastanak od majmuna uvijek mi je bio neprihvatljiv, šta god da mi se usađivalo u glavu tokom školovanja.

Tražila sam svuda, vjerovala da postoji neka ravnoteža između dobra i zla, ali i da dobro uvijek nadvlada zlo. Nikako nisam mogla pronaći pravi odgovor. Tragala sam na razne načine, čitala o budizmu, posećivala Hare Krišine skupove, razmatrala, judeizam želeći da pročitam Kabalu, čitala Stari i Novi Zavet. Ništa od odgovora koji sam tražila, ništa od istine.

Sve se promjenilo te 1999. godine, kada sam dobila računar. Moja radoznala priroda dobila je potpuno nove horizonte istraživanja, a uskoro je usljedio i jedan potpuno novi svijet – internet. Malo kasnije za mene se otvorio još jedan zanimljiv svet – chat. On mi je bio oruđe za saznavanje sve što me je zanimalo u vezi sa islamom. Želela sam da čujem šta ljudi imaji da kažu o islamu.

Možda i ne bi sve bilo kako je bilo, da moji roditelji nisu pošli na jednu svadbu u Ameriku, da budu kumovi. Bili smo ushićeni svi odreda, sve je to bilo podređeno njihovom odlasku, mjesecima unapred. Nije to bila mala stvar za mene.

U Njujork su stigli u subotu, 7. septembra, da bi se već u utorak za Ameriku dogodio istorijski “11. septembar,” kada je srušen Svetski trgovinski centar. To je bio šok za čitav svet. U vjestima se iz minute u minutu izvještavalo. Ogroman dim iznad grada, vanredno stanje, a u meni strah gdje su i kako su moji roditelji. Hvala Allahu, tog dana nikuda nisu išli, a već sutradan je trebalo da idu u restoran na vrhu jedne od srušenih zgrada. Uzvišeni Allah je odredio da tako ne bude. Samo On zna dan naše smrti. Taj događaj je pokrenuo lavinu razmišljanja. Šta je zapravo islam?

Kako ranije napomenuh, odlazila sam ponekad na chat. Znala sam da ima raznih osoba, pa, između ostalog, i soba Bosna na Dalnetu. Ne znajući šta ću doživeti, ušla sam na ovaj chat. U to vrijeme, imala sam dozu predrasuda prema islamu. Za mene je prvi ulazak na ovaj chat bio zapanjujući.

Kakva je to vjera islam? Bilo je ljudi koje sam upoznala na internetu, koji su mi tek pomalo mogli odškrinuti vrata iza kojih stoje odgovori. Polako sam počela da tražim odgovore po raznim sajtovima.

Jednog dana, otišla sam u gradsku biblioteku i uzela jedini primjerak Kur’ana, koji je, sva sreća, imao tefsir na svakoj strani. Počela sam da čitam, a kasnije i da učim. Zavoljela sam ga mnogo. Ushićenje dok sam čitala bivalo je sve jače i jače.

Tako počinje moja priča i moj put u islam, a neka je hvala Allahu, Gospodaru svih svjetova, Svemilosnom, Milostivom, Onome Koji sve zna, Koji je spustio Objavu kao milost svim svjetovima, i neka je selam i salavat na Njegova najčasnijeg roba, Muhameda, sallAllahu alejhi ve sellem, na njegovu časnu porodicu, na njegove ashabe, kao i na sve one koji ga slijede do Sudnjeg dana. Amin!

Otvorila su se vrata znanja i saznanja. Počela sam upoznavati muslimane. Bojala sam se kako će reagovati na to što sam Srpkinja, misleći da ću biti odbijena i pogrešno shvaćena. Ali, hvala Allahu, nije bilo tako. Ta ljubaznost, me je još više oduševila.

Ubrzo sam otkrila sajt www.bosnjakinja.net, (zatim www.muslimanka.net) na kojem sam upoznala puno divnih sestara, od koji nekolicinu volim kao da su mi rođene. Isprva sam ih stidljivo promatrala dok su pisale na forumu, a nije ih imalo puno, sajt je bio veoma mlad.

Bilo je mnoštvo pitanja u mojoj glavi. Pomislila sam da je to odlično mjesto gdje bih mogla saznati odgovore. Zato riješih da se javim jednoj sestri, Ummu Fatimi. Napisah nešto, ali nikako nije bilo odgovora. Riješih da napišem drugoj sestri, Ummu Sulejman, i sreća, javila se. Draga Ummu Fatima je bila nešto zauzeta tih dana, a meni se žurilo.

I tako je počelo. Potom upoznah Majku blizanaca, pa Jabuku, Sanjanku, Surmu, pa tako redom. Sve su mi i dan danas mile i drage, a posebno ove koje sam prve navela, jer sam od njih najviše naučila.

Nedugo zatim, 2002. godine, pođoh u Sarajevo gdje sam lično upoznala milu i dragu Jabuku, baš u srce Baščaršije, u haremu Begove džamije. Tu je bio i moj prvi namaz u džamiji, u društvu sestre Jabuke. Prošetasmo čaršijom. Jabuka mi kupi maramu kao hediju, a i odvede me da se napijem vode sa Baščaršije. I desi se meni, kao što kaže ona stara, poznata bosanska, pesma:

Ko se jednom napije vode sa Baščaršije, nikada više iz Sarajevaa taj otići ne umije…

MašaAllah, ljepote tog dana, da je Allah nagradi Džennetom! Još jednu hediju dobih od ove drage sestre i to bi moja prva knjiga iz islamske literature: Talimu-ul-islam. Eh, kad uzeh da čitam, ne bi mi lako, trebalo je naučiti sve bitno iz knjige, a bila sam skroz neuka. Sve mi je djelovalo kao jedno neiscrpno more znanja, a Jabuka mi je rekla kako bi bilo dobro da stvari koje su mi potrebne naučim napamet. Da li ću moći? Nisam bila sigurna. Možda uspijem?

Dođoh kući, u Beograd, sumirajući utiske, pa rekoh da se pohvalim sestrama. Ummu Fatima bješe na MSN-u, a znale smo dugo pričati. Kćerkica joj je bila mala, bebica baš, ali sestra je uvijek nalazila vremena za mene, Allah da je nagradi najljepšom nagradom! Reče mi: “U ovoj knjizi postoje elementi onog osnovnog što treba da znaš.” Uh, prestraših se, pomislih izgubljena sam, nikad neću moći da naučim ni ovo, a kamoli više. Ali, Allah, azze we dželle, je Onaj Koji daje snage i mudrost Svojim robovima. On nas izvodi iz tmine na svetlo istine.

Ta knjiga je bila samo početak. Okeani znanja su preda mnom i, ma koliko učila, nikad ne mogu sve naučiti. Ipak to ne obeshrabruje, već navodi na dalje učenje i usavršavanje, poput nepresušne žeđi za vodom. Naš Gospodar, Svemoćni i Sveznajući Allah, nam je rekao da učimo, pa tako i moramo činiti. Trebamo postizati više stepene znanja i primjenjivati ga.

Par godina sam provela istraživajući na internetu, bez neke opširne literature, i to me je znatno usporilo u izučavanju, što sam tek kasnije shvatila. Bila sam muslimanka, neosporno, ali niko, osim mojih sestara sa foruma, to nije znao. U mojoj porodici se osjećala promjena, iako niko nije moga definisati šta se to zaista dešava. Nerjetko je dolazilo do verbalnih sukoba, jer insan kad jednom spozna istinu ne može biti slijep i gluh na činjenje širka. Tako je uslijedio bojkot svinjskog mesa, neposećivanje rodbine na slavama i svadbama i još puno toga.

Često sam se pitala: “Šta ako mi se nešto desi, kako ću biti pokopana, zar kao hrišćanka?” Ne, ne smem to dozvoliti, moram obznaniti da sam muslimanka, ma kakve posljedice bile. Došlo je vrijeme da priznam ko sam i šta sam. Riješila sam da to priznam samo jednoj osobi: majci. Reakcija je bila burna – puno plača, tuge, nerazumevanja… Izdala sam je, izdala sam njenu ljubav, ona mene ne poznaje. I zaista se tako osećala, ogromna bol se nadvila nad njenim životom.

I dan-danas, iako su svi saznali i sve se stišalo, još uvijek to niko ne prihvata i dalje se nadaju mom “povratku”. Mada to ne priznaju, vjerujem da žudnja za onom starom “ja” i dalje tinja. Nadam se da će prestati.

U međuvremenu, upoznala sam jednog finog brata, koji je postao moj bračni drug. Udajom za njega, moje izučavanje i napredovanje u islamu se poboljšalo, nakon dugog vremena stagniranja. Počeo me je podučavati svemu što je on znao, a to je svakako bilo puno više nego što sam i slutila. Uz njega sam počela saznavati sve vezano za ehlis-sunnet vel-džemat, počela učiti akidu kao osnovni temelj vjere. Imamo, hvala Bogu, djete koje, inšaAllah, želimo podučiti i odgajati u pokornosti Allahu, azze we dželle. Molim Allaha da podari našoj porodici, kao i svakoj drugoj islamskoj porodici na ovom prolaznom dunjaluku, svaki hajir i berićet.

U dovama su mi uvijek roditelji i želja da oni i njihova pokoljenja krenu putem islama, te da budu od stanovnika Dženneta. Bolno je gledati najmilije kako nemaju smisao života i tumaraju u tami neistine. Još je bolnija pomisao šta slijedi nakon smrti onoga koga Allah ne uputi. Allah nas sačuvao od toga!

Neka je hvala Allahu na uputi, i molim Ga da nam ukaže na Pravi put i da uđemo u Džennet. Neka je selam i salavat na našeg Muhammeda, sallAllahu alejhi ve sellem, poslatog kao milost svim svjetovima, koji nam je dostavio Objavu, na njegovu časnu porodicu, ashabe i sve one koji ga prate do Sudnjeg dana! Amin!

Muslimanka

Iz knjige ”Prihvatile su islam kao Belkisa”, – Enisa Aganović

 

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Ukoliko pronađete gramatičku grešku, možete je prijaviti tako što ćete pritisnuti Ctrl+Enter.

NA VRH

Prijava gramaticke greke

Slijedeci tekst ce biti poslat administratorima stranice: