Brak, nekad i sad

Možda nismo ni svjesni koliko su brakovi današnjice u opasnosti. Da, i prije su bili. Ali su prije bila druga „vremena“. Djeca su se drugačije odgajala, a razvesti se, bilo je sramota. Posebno se kćerkama savjetovalo da sve trpe. Rečenica: „Moje kosti, tvoje meso“- dobro je poznata mnogim kćerkama. Svakako nisam pobornik ovakvog načina odgoja. Iako je imao i pozitivne strane, one su često bile na štetu žena. Jer, najviše su žene ponijele tereta u očuvanju braka. A priznat ćete, loše je da iko bude u patnji. Bio muškarac ili žena.

Slušala sam mnogo priča od starih nana. Jednu bi muž, ako bi od umora prespala i ne probudila ga na posao, izveo ispred kuće i špagom tukao sve dok jadnik ne bi ugasio svoj bijes. Drugu bi tukao ako ne bi poslušala njegove. Treću, ako ne bi uništila dijete u sebi „kako zna i umije“, prije nego on dođe s puta, jer jadnik nema imetka da izdržava peto dijete. Pratila ga je na put sa strahom u kostima i njegovim riječima: „Dok se vratim, neću to da vidim!“ (Pokazujući joj rukom na stomak.) Pravila je smjese od trava i pila ih kako bi ubila čedo koje je toliko željela. Jer, ako ga ne ubije kada se jadnik vrati s puta, morat će se vratiti babi sa ono četvero već rođenih. A babo je neće. Rano je posenilila, od straha, umorene djece (koliko se sjeća nije ih ispod 5-6 nerođenih umorila), od jadnika koji je nju za sve što se desi tukao. I njoj, i njemu, i djeci. Nije imala gdje, ni kome…

Koliko su samo bola podnosile naše nane. Od onih koji su im trebali biti najveće utočište. Oslonac. Saputnik. Udate, iz ljubavi ili prisile, uglavnom su na kraju na silu živjele.
_____________________

Danas. Danas je dosta drugačije. Ali opet nije za svakoga.

Ne bih podržala ni današnje brakovem jer ima onih koji se raspadaju zbog sitnica. Zbog inata. Zbog trećih, koji umiješaju prste tamo gdje im nije mjesto. Ili zbog feminiziranih žena, koje bi da budu i muž i žena u vlastitom braku. Ili zbog muškaraca koji nisu dorasli da budu muževi. Ili zbog onih koji bi poligamiju, ali nisu ni za monogamiju. Ni imetkom, ni pravednošću, a ponajmanje vođstvom i zrelošću.

Jer, kada se uđe u brak nijjet bi trebao biti da taj brak opstane do smrti. Sa obje strane. Oboje bi trebali da ubiju svoj ego i žive za dvoje. Da se više „u srdžbi savladavaju“. Jer, ovo je Kur’anski opis vjernika. Ali, ko li ovo spominje? I gdje primjenjuje? A ako i primjenjuje, nerijetko najrjeđe u vlastitom domu.

Supružnici bi jedno drugo trebali da gledaju kao prijatelja, saputnika. Kao nekog ko im je od najprečih osoba na dunjaluku. Da ubiju u sebi ženski feminizam i mušku bahatost i muški egoizam. Samostalno (bez ikog trećeg ko bi im vodio brak) da se bore. Da čvrsto vjeruju da brak mora da traje. Ne na silu, ne na zor. Već da traje s lahkoćom. Sa željom da traje.

Trajati (brak) ne treba jedino ako ima u njemu preljube i nasilja (psihičkog ili fizičkog). Sve ostalo treba da se riješi. Da nestane, kako bi brak mogao da opstane. Dijalogom, kompromisom. Zajedničkim naporom da se oboje upotpunjuju, nadograđuju i traju.

Oba modela brakova, i onaj od prije i ovaj od danas su krajnosti. Možda bi neki novi model odgoja djece pomogao da se viđenje i doživljavanje braka popravi. Možda da učimo kćerke da ih Uzvišeni Allah nije stvorio za dominaciju kao što ih nije stvorio ni za potlačenost. Možda da ih učimo da je porodica okrilje sigurnosti a majčinstvo najplemenitija uloga za jednu ženu. I da ih učimo da se prepuste liderstvu muškarca. Ali, s druge strane i sinove da učimo da njihova snaga nije u tome koliko ih se supruge boje. Moramo ih naučiti da ne smiju biti „diktatori“ vlastitoj ženi i djeci. Naprotiv, oni moraju upoznati njihovu najljepšu stranu ličnosti. Moraju osjećati da je muškarac onaj koji ih vodi ali i štiti. Jer, uistinu, poremećaji vrijednosti i uvjerenja imaju pogubne posljedice na brak ali i na cijelo društvo.

Ne smijemo stvarati kod svoje djece predrasude o suprotnim spolovima i odbrambene mehanizme koji govore: „Ne dozvoli da te žena voda za nos!“ ili „Pazi da te muž ne pokori.“ Niti je brak vodanje, niti pokoravanje. Brak je zajedničko koračanje, dogovor i kompromis, a krajnji  njegov cilj treba biti Njegovo zadovoljstvo i postizanje lijepog i harmoničnog života na ovom svijetu.

Zdrav brak- zdravo potomstvo- zdrava zajednica.

Halima Lj.