Prilozi posjetitelja

Dva dana nakon moje udaje, počinju problemi

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Nevolja koja te vrati tvom Gospodaru, nije nevolja, to je blagodat i pouka

Rođena sam u “muslimanskoj” porodici, u porodici u kojoj ljudi imaju samo islamsko ime. To su ovdašnje “normalne” porodice, gdje očevi i braća samo za Bajram idu u džamiju, eventualno i neka dženaza (ako je rodbina ili neko iz sela), gdje djecu vikendom šalju u džamiju do desete godine, a traumiraju ih psovanjem Boga, groma, čim nešto zapne, ne ide, gdje ženska djeca gledaju psihičko zlostavljanje majke i uče se da to tako mora biti u životu, a s druge strane babini sinovi uče se od njega “ophođenju” prema ženi. Odrastajući s njima, postaješ kao oni.

Došlo vrijeme puberteta, izlazim sa drugaricama, noćni klubovi, haljine, suknjice, alkohol, ostajanje u gradu do ponoći, sve to porodica toleriše, pa 21.vijek je zar ne? Upoznajem nekog momčića preko interneta, daleko od mog grada, i tako započinjemo vezu. Prođoše dvije godine, ja završila školu, godinu dana već na poslu, pomagala roditeljima, cijelu platu njima davala (iskreno, ne svojom voljom) dok je stariji brat zarađivao i trošio kako je on htio. Meni ta nepravda više dosadila, hoću samo da odem od njih, od psovanja svakodnevnog, maltretiranja. Upropastiš dijete, sve mu pustiš, pa kad napravi belaj, onda udaraš. Tako ja odem, udam se, bez znanja roditelja, odem sto kilometara dalje od svog grada, meni to tada predaleko, super. Moji se nekako pomirili s tim i obilazili smo se s vremena na vrijeme.

Dva dana nakon te moje udaje, počinju problemi, to uopće nije ona osoba koju sam poznavala (jednom mjesečno viđala), laži svaki dan, svaki sat. Šta drugo očekivati od braka koji nije po islamskom propisu. Radila za oboje, plaćala kiriju, režije, hranila ga, dok je on sjedio kući i igrao igrice uz flašu viskija, i tako osam mjeseci (nikad se nismo vjenčali). Kako sam puno radila, šesnaest sati dnevno, nisam imala vremena za plaćanje obaveza, ostavljala pare za kiriju i račune kod njega da ode makar to riješiti. Međutim, isključe nam struju, izbace iz kuće, januar. Čovječe, šta uradi sa svog života? Zapadam još više u zlo i odemo kod njegovih roditelja u drugi grad. Mama me moli da se vratim njima, ali neću ja, sramota. Opet se brzo zaposlim, on ništa. Ponovo se nastavljaju njegove laži i maltretiranja.

Izdržim tako još četiri mjeseca. Uveliko počelo maltretiranje i njegovih roditelja, jer to je njihov sin, on je čist kao suza. Kako se vratiti roditeljima poslije svega? Skupim snage, nazovem majku, ne mogu više ostati i trpjeti, žao mi je što se moram vratiti vama na teret. Odmah su krenuli po mene, znali su šta sam prolazila. Vratila se roditeljima, zaposlim se nakon sedam dana opet, život mi upropašten, izlazim, opijam se, ostajanje do jutra vikendom, ujutru na posao i sve tako ukrug.

Četvrtak navečer, kao sad se sjećam, ponoć prolazi, ja listam svoj FB i tako zaspim sa telefonom u ruci. Budim se, svjesna sam, ležim na leđima, ne mogu oči otvoriti, ne mogu tijelo pomaknuti, nešto mi pritiska lijevu ruku i desnu nogu, čujem sebe da vrištim, ali nemam glasa. Čujem ezan, nestade sve, oči otvorila, rukama pomičem, gledam u plafon i slušam ezan. Šta sam to uradila, šta to radim i dalje, nije kraj svijeta.

Ustajem, pa odlazim na posao i cijeli dan razmišljam o tome. Kada sam došla kući, i uzela sam svesku i Ilmihal, napisala sebi šemu za namaze, očistila se i otišla da klanjam. Moj prvi namaz poslije deset godina, akšam, trajao je sat vremena. Na sedždi sam plakala po deset minuta. Od tad sam počela klanjati redovno. Upoznala opet momka, bratov kolega sa posla, ovaj put insan, vjernik, došao kući kod mojih roditelja. Ja se odlučim staviti hidžab, moji ne daju, babo pogotovo. Imala sam jednu haljinu, nekoliko suknji i mahrama, i pokrijem se u ime Allaha i samo izađem pred njih i kažem: “Ja sam se pokrila, a vi kako hoćete.” Nakon pet dana zadesi me iskušenje, stiglo me ono što sam uradila u prošlosti, momak prekine sa mnom, a tako mi vratio neku nadu i zaljubila sam se. Teško mi je, dovim Allahu na svakoj sedždi ako je taj momak dobro za mene, da mi ga vrati.

Nakon mjesec dana izmirimo se i zaruči me, htjeli smo se odmah vjenčati, ali je on htio da završi svoju kuću. Nakon četiri mjeseca završeni radovi, namjestili kuću, oženio me, prvu djevojčicu dobili dva mjeseca prije godišnjice braka, drugu opet nakon godinu i tri mjeseca, i opet dječaka nakon jedanaest mjeseci, subhanallah. Sad živim u skladnom braku, moj hairlija radi težak posao i brine se da nam ništa ne fali. Ja sam kod kuće sa našom dječicom i brinem o njih troje, najmlađe dijete ima pet mjeseci. Sve sam ovo dobila dovom, sve ovo sam tražila od Allaha, svi oni neprospavani sati u zadnjoj trećini noći urodili su plodom. Neizmjerno hvala Allahu na Njegovoj blagodati i Njegovoj uputi. Ko smo mi bez Allaha? Praška, ništa.

Puno hvala i vama, Allah vas nagradio zbog ove ideje, podstakli ste mene, a vjerujem i druge, da se sjete koliko je Allah milostiv prema nama, koliko nas voli, da Mu se zahvalimo opet na Njegovoj uputi i milosti.

Sestra A. B.
____________________________

Ovaj tekst je stigao u nagradni natječaj “Moj povratak Islamu” (Pošalji svoju priču i osvoji 50 eura) – više o tome na ovom linku:

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Ukoliko pronađete gramatičku grešku, OZNAČITE TEKST i prijavite tako što ćete pritisnuti Ctrl+Enter kada je tekst označen.

NA VRH

Prijava gramatičke greške

Slijedeći tekst će biti poslat administratorima stranice: