Rekaik

Dvije priče koje će vas ganuti do suza

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Ne dirajte moj ruksak!

Učiteljica je trebala da provjeri svaki ruksak u razredu, kako bi se otkrio učenik koji je bez pitanja uzima tuđe stvari. Ušla je u razred i bez najave i objašnjenja počela da „rovari“ po dječijim ruksacima. Učenici nisu znali o čemu se radi. Bili su zbunjeni, a jedan učenica nije bila samo zbunjena, nego je bila prepadnuta, boja njenog lica postala je bijela kao duvar. U očima joj se vidio strah, kolutala je njima, sad desno sad lijevo…

Strah je postajao sve jači, jer se učiteljica približavala njenom stolu. Kako se učiteljica približavala, pomislila je u sebi: “Ne, neću joj to dozvoliti.“ Zgrabila je ruksak i privila ga na prsa, stežući ga svojim rukama. Učiteljica ju je mrko i sumnjičavo pogledala. Odmah je prišla i počela otimati ruksak. Učenica je plakala i molila da joj se ruksak ne uzima, ali učiteljica je sad bila još više sigurna da je ona krivac. Pošti ruksak nije mogla da uzme iz njenih ruku, učiteljica ju je ljutito gurnula i zaprijetila da će pozvati policiju.

Čim je spomenula policiju, učenica se ustala, plačući počela je ljubiti joj ruku i ponudila je svoj ruksak da ga provjeri. Molila je učiteljicu da ne zove policiju. Dok ju je preklinjala, na vrata učionice ušla je direktorica škole. Zamolila je učiteljicu da se smiri i pozvala je učenicu da se kontrola ruksaka izvrši u njenom uredu.

Dok je stajala u čošku ureda, učiteljica je pred direktoricom počela da kopa po ruksaku. Izvadila je jednu crnu kesu a u njoj su bili ostaci sendvića, nagrižene jabuke, tvrde kifle, vrečica u kojem je bilo malo čipsa. Učiteljica upita: “Šta je ovo“? Učenica odgovori: “To je hrana, to je hrana koju svaki dan skupljam za svoju braću i sestre i nosim je kući. Nisam dala da mi se ruksak prekopa u razredu, jer bi se otkrilo šta se u njemu nalazi.“

Učiteljica i direktorica su šutjele, ostale su bez riječi, samo bi se ponekad pogledaj. Direkotrica joj je prišla, pomilovala po glavi i u upitala: “Zašto, zar ti je takvo stanje kod kuće“?

Ona uplakana odgovori: “Ja vas molim da za ovo ne saznaju djeca u razredu, molim vas, ovo je zadnji put, neće se više ponoviti, obečajem. Majka nam je bolesna i nepokretna, a otac u zatvoru zbog prodaje droge. Svaki dan ostanem poslije nastave, kako bi iz kanta za otpad pokupila ostatke hrane, uglavnom sendviće svojh prijatelja i kako bi tu hranu donijela svojoj mlađoj braći i sestrama.“

(Istinit događaj iz jedne egipatske škole)

Saudin Cokoja
____________________________

Allah mnogostruko nagrađuje dobra djela

Prije godinu dana, kada mi je muž preselio od teške bolesti, ostala sam udovica, sama sa dvoje djece. U takvoj situaciji bila sam primorana da radim mnoštvo raznih poslova kako bih mogla obezbijediti sredstva za svoju djecu i sebe. Bilo je teško uvijek naći neki posao koji nema harama u sebi, pogotovo jednoj ženi sa hidžabom, tako da je bilo dana kada sam morala posuđivati novac da bismo mogli kupiti sebi hranu, i onda bih sa velikom poteškoćom morala sakupljati novac da bih vratila dugove. Najteže mi je palo kada sam prošle godine u mjesecu septembru imala zdravstvenih problema koji su me sprečavali da idem raditi, tako da smo zapali u jako tešku situaciju.

Jedan dan bila sam kod doktora koji mi je propisao lijekove. S teškom mukom otišla sam u apoteku kako bih ih kupila i dok sam stajala u redu, nani ispred mene zafalilo je nešto malo novca da kupi lijek. Znala sam kako je biti u takvim situacijama i bez razmišljanja sam joj dala tih nekoliko maraka da doplati svoje lijekove, što je nanu mnogo obradovalo pa mi reče: “Allah ti ovo mnogostruko vratio!” Nakon posjete apoteci i uzimanja propisanih lijekova, krenula sam kući, a pri ulasku u zgradu u kojoj živimo, pogledala sam poštansko sanduče i uzela pristiglu poštu.

Nedugo zatim sjetila sam se da sam zaboravila kupiti namirnice kako bih djeci napravila ručak kada dođu iz škole, a imala sam novca toliko da mogu kupiti namirnice da možemo jesti samo taj dan. Tuga i zebnja obuzele su moje srce jer me je bilo sramota da više posuđujem novac, a osjetila sam grižnju savjesti što sam potrošila novac na svoje lijekove, što je, jednim dijelom, doprinijelo da smo ostali sa ovako malo novca, ali su mi lijekovi bili prijeko potrebni.

Izlazeći iz stana i silazeći niz stepenice, upućivala sam dovu Uzvišenom Allahu da nas pomogne i izbavi iz ove teške situacije i podari nam izlaz. Prolazeći pored poštanskog sandučića, primijetila sam da se u njemu nalazi jedno pismo. Iznenadila sam se jer sam nedavno bila pokupila poštu. Kada sam otvorila sanduče, ugledala sam jednu kovertu na kojoj je pisalo samo moje ime i prezime i kada sam otvorila kovertu, u njoj sam našla novčanicu od 100 eura!?

Ostala sam šokirana i sa mislima odakle ovaj novac, ko je ubacio ovu kovertu? Požurila sam da izađem ne bih li vidjela tu osobu koja je ubacila ovo pismo i nedaleko od zgrade ugledala sam jednog muškarca kako ide u pravcu auta koje je bilo parkirano na cesti. Povikala sam: “Oprostite, gospodine”, i kada se okrenuo, vidjela sam da se radi o jednom mladiću koji je imao dugu crnu bradu: “Da li ste vi ubacili ovu kovertu u moje poštansko sanduče”, upitah ga. “Kakvu kovertu, sestro?”, iznenađeno me upita, ili se pravio da je iznenađen, ali ja se postidjeh jer sam ostala zbunjena i pomislila sam da on nema ništa s ovim.

“Želim samo da kažem da nije novca u ovoj koverti, ja u narednim danima ne bih imala djeci šta dati da jedu”, rekoh. Vidjela sam kako se mladićeve oči napuniše suzama i jedna suza mu krenu niz obraz. Obori pogled i reče: “Allah vam dao svako dobro, sestro”, okrenu se i ode prema autu koje je imalo registraciju jedne zapodnoevropske zemlje. Meni se tijelo skamenilo jer sam shvatila da je upravo on ostavio ovu kovertu i poželjeh da mu se zahvalim i uputim dovu za njega, ali mi riječi zastadoše u grlu od suza.

Koliko me je dirnulo ovo njegovo dobročinstvo toliko me je dirnulo i to što je želio da ovo dobročinstvo sakrije čak i od mene. U meni se javilo mnoštvo pitanja: Otkud on zna za mene i moju djecu jer ga nikad ranije nisam ni vidjela ni srela? Kako zna moje ime i prezime? Otkud zna gdje živimo? Otkud da baš sada kad nam je bilo najpotrebnije ubaci ovu kovertu? Tada sam se sjetila starice iz apoteke i njene dove koju je uputila za mene zbog ono neznatno novca koji sam joj dala da doplati lijekove. Uvjerila sam se, po ko zna koji put, da Allah na dobročinstvo uzvraća dobročinstvom mnogostruko većim od onog koje mi učinimo. Dok sam u sebi upućivala dovu za ovog mladića i njegovu familiju, suze su se slijevale niz moje obraze iz zahvalnosti Plemenitom Allahu na Njegovoj milosti i ovom poklonu…

Danas sam sretno udata za vjernika koji se brine o meni i mojoj djeci kao da su njegova rođena djeca, a zauvijek će mi u sjećanju ostati postupak ovog mladića i nadam se da će naći obilnu nagradu kod svog Gospodara za dobročinstvo koje je uradio.

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Ukoliko ste primijetili grešku u članku, OZNAČITE TEKST i nakon toga pritisnite tipke na tastaturi Ctrl+Enter.

NA VRH

Spelling error report

The following text will be sent to our editors: