Kur'an

Zašto učimo Kur’an na pogrešan način ?

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Abdullah ibn Mesud i Abdullah ibn Abbas, radijallahu anhum, smatrali su da je učenje Kur’ana po tertilu (polahko i s razmišljanjem), pa makar bilo manje po kvantitetu, bolje od učenja koje je brzo i veće po kvantitetu.

Dokaz ovom stavu jeste to što je cilj učenja Kur’ana ustvari razumijevanje i promišljanje Kur’ana i njegovih propisa, te njegova praktična primjena. Učenje (tilavet) Kur’ana i njegovo memorisanje (učenje napamet) samo su sredstvo koje pomaže u poimanju njegovih značenja i smislova. Tako je neko iz prvih generacija muslimana (selef) rekao: „Kur’an je objavljen kako bi se po njemu radilo, pa njegovo učenje (tilavet) uzmite kao sredstvo za njegovu primjenu!“ (Ibnul-Kajjim, „Zadul-me’ad“, 1/328)

Upravo zbog toga, oni koji se mogu nazvati čuvarima Kur’ana (ehlul-Kur’an) su oni koji po njemu rade i u praksi primjenjuju njegove propise, makar ga i ne znali napamet. S druge strane, oni koji nauče Kur’an napamet, a ne razumiju njegove smislove i još ne rade po njemu, takvi nisu njegovi čuvari, pa makar izgovarali njegove harfove precizno i besprijekorno. Osim toga, razumijevanje i promišljanje Kur’ana rezultira imanom, dok učenje koje nije time popraćeno upražnjava i pobožnik i griješnik, i vjernik i munafik, kao što Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Primjer munafika koji uči Kur’an je kao primjer bosiljka; miris mu je lijep, a okus gorak.“ (Ahmed, Buhari, Muslim, Ebu Davud, Tirmizi, Nesai i Ibn Madže)

S druge strane, ima onih koji smatraju da je bolje više učiti Kur’an po kvantitetu, makar to učenje bilo i brzo. Svoj stav argumentiraju hadisom koji prenosi Abdullah ibn Mesud, radijallahu anhu, koji kaže da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Ko prouči jedan harf iz Kur’ana on za to ima nagradu kao za deset dobrih djela, a jedno dobro djelo vrijedi kao deset drugih. Ja, pri tome, ne kažem da je elif-lam-mim jedan harf, nego: elif je (zaseban) harf, i lam je (zaseban) harf, a i mim je (zaseban) harf.“ (Tirmizi, ocijenivši hadis vjerodostojnim)

Drugi argument zastupnicima ovog stava jeste i to što je Osman ibn Affan, radijallahu anhu, proučio Kur’an na jednom rekatu, te što su mnogi drugi ashabi i tabiini, također, dugo učili Kur’an.

Zaključujući ovu dilemu, Ibnul-Kajjim kaže da je ispravno da je sevap za učenje Kur’ana po tertilu i uz promišljanje njegovih poruka vredniji, dok je sevapa za kvantitativno učenje Kur’ana više. Onaj koji postupa kao u prvom slučaju, sliči onome koji kao sadaku udijeli veliki dragulj ili oslobodi roba koji ima veoma veliku vrijednost. U drugom slučaju, čovjek sliči onome koji udijeli kao sadaku veliki broj srebrenjaka (ali njihova vrijednost nije ni približna vrijednosti dragulja) ili oslobodi više robova čija je vrijednost mala.

Potkrepljujući ovaj svoj zaključak, Ibnul-Kajjim navodi da je Ebu Hamza rekao Ibn Abbasu kako brzo uči Kur’an, te da za jednu noć prouči cijeli Kur’an jednom ili dva puta. Na to mu je Ibn Abbas rekao: „Draže mi je da proučim jednu suru, nego da radim kao što ti radiš! Ako već tako radiš, onda pokušaj da učiš Kur’an tako da sam sebe čuješ i da nastojiš to razumjeti.“ (Ibnul-Kajjim, „Zadul-me’ad“, 1/328)

U drugom primjeru, Ibnul-Kajjim navodi da je Abdurrahman ibn Ebi Lejla pričao kako je kod njega došla neka žena i zatekla ga da uči suru Hud. Rekla mu je: „Abdurrahmane, zar tako učiš suru Hud?! Tako mi Allaha, ja evo već šest mjeseci učim ovu suru i još je nisam proučila!“ (Ibnul-Kajjim, isti izvor, 1/329)

Muhamed Nezir Mehanović

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Ukoliko ste primijetili grešku u članku, OZNAČITE TEKST i nakon toga pritisnite tipke na tastaturi Ctrl+Enter.

NA VRH
Close

Prijava gramaticke greke

Slijedeci tekst ce biti poslat administratorima stranice: