Kada se čovjek probudi, prema njemu pođu melek i šejtan. Ako insan počne spominjati Allaha, veličati Ga, hvaliti i smatrati jednim, melek tjera šejtana i postaje tom čovjeku prijatelj. Ako počne dan nečim drugim, melek čovjeka napušta i šejtan ga preuzima…

Grijesi udaljavaju čovjeka od vjernog, dobronamjernog, najkorisnijeg prijatelja u čijem društvu leži njegova sreća – od meleka koji je njime zadužen (nema insana a da nema meleka koji ga prati tj. za svakog čovjeka ima jedan melek zadužen, a isto tako jedan šejtan). Istovremeno, grijesi približavaju čovjeka njegovom neprijatelju, najpokvarenijem i najštetnijim po njega – šejtanu. Jer, kada čovjek počini grijeh, melek se udalji od njega srazmjerno tom grijehu. Samo jedna laž je dovoljna da ga mnogo udalji.

U jednoj predaji se kaže: “Kada čovjek slaže, melek se od njega udalji za milju, bježeći od toga smrada“. Ako se melek zbog samo jedne laži udaljava ovoliko, koliko se onda udaljava nakon goreg i prljavijeg grijeha? Kada se čovjek probudi, prema njemu pođu melek i šejtan. Ako insan počne spominjati Allaha, veličati Ga, hvaliti i smatrati jednim, melek tjera šejtana i postaje tom čovjeku prijatelj. Ako počne dan nečim drugim, melek čovjeka napušta i šejtan ga preuzima. Ništa za čovjeka nije bolje od melekovog društva, jer on mu je najbolji prijatelj na javi i u snu; u životu i na samrti; u kaburu gdje mu pravi društvo u samoći. S njim dijeli tajne, bori se protiv neprijatetja. On mu obećava dobro i donosi radosne vijesti i podstiče ga na iskrenost.

Kada se melekovo prisustvo kod čovjeka poveća, tada on govori njegovim jezikom nadahnjujući ga ispravnim riječima. Kada se melek udalji od njega, a šejtan približi, on njegovim jezikom izgovara bestidne i pokvarene riječi. Jasno se može vidjeti čijim jezikom govori melek, a čijim šejtan.

Jednom prilikom su se pred Poslanikom svađala dva čovjeka, pa je jedan grdio i vrjeđao drugog. Taj drugi čovjek je šutio, ali kad mu na posljetku odgovori, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ustade i ode. Kasnije ga ovaj čovjek upita: ‘Božiji Poslaniče, zašto si ustao kada sam na kraju uzvratio tom čovjeku?’ ‘Melek je tebe branio – odgovori Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, – a kada si mu odgovorio, došao je šejtan i ja tu više nisam mogao sjediti’“.

Kada musliman čini dovu u samoći za svoga brata po vjeri, melek govori amin na tu dovu i kaže: “I neka tebi Allah to da“. Isto tako, kada vjernik u namazu završi sa učenjem Fatihe, melek sa njim kaže amin. Kada vjernik, jednobožac, sljedbenik Allahovog Puta i Poslanikovog sunneta počini grijeh, za njega oprost i istigfar traže meleci nosači Arša i oni meleci koji su oko njega. Kada vjernik zaspi, melek bdije pokraj njegova pokrivača braneći ga, štiteći, podučavajući i ohrabrujući ga dok spava. Zato ne dolikuje vjerniku, kada ovo zna, da se trudi da otjera meleka i udalji ga od sebe, tako što će činti grijehe. Melek mu je gost i susjed. Ako gostoprimstvo prema gostima i dobročinstvo prema komšijama spada u važne imanske aspekte, šta onda možemo reći za ugoščavanje najboljih gostiju i najprijatnijih komšija?

Jedan ashab, r.a., je rekao: ” Doista vi imate nerazdvojne pratioce. Zato, stidite se od njih i lijepo ih ugostite”. Udostojite ih kako treba i iskažite im dužno poštovanje, kako bi oni primijetili taj stid kod vas kako bi ga primijetili vaši bližnji. “Meleke vrijeđa ono što vrijeđa i Ijude” – kaže jedan hadis, pa ako se Ijudima gadi da vide čovjeka koji je bestidan i koji javno čini grijeh, kako se onda mogu osjećati plemeniti pisari, meleci, koji nas prate, i koji nas vide kad činimo grijehe?

Iz knjige: “Zašto ne smijem griješiti?” – autor: Ibn Kajjim el-Dževzije