Rekaik

I u teškoj bolesti bila je pokorna Allahu

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Ovu dirljivu i poučnu priču preveli smo sa švedskog jezika, a napisao ju je brat čija je supruga preselila na ahiret. Ova je priča, zaista, nešto posebno, priča o nesvakidašnoj snazi imana jedne mlade žene…

Moja je supruga četiri godine živjela s teškim kancerogenim oboljenjem. Svaki dan su je liječili i davali joj odgovarajuće terapije, sve dok jednog dana doktor nije rekao da joj nema spasa. Preostalo je samo da se vrati kući i čeka. Imamo prelijepu kćerkicu od četiri godine. Moja voljena supruga klanjala je od svoje sedme godine, a pokrila se u devetoj godini života. Mnogo je voljela svoje roditelje i svoju braću i sestre. Bila je puna ljubavi i nježnosti prema drugima, i željela je drugom što je željela i sebi: radost, napredak, i Džennetul-Firdevs. Svaku bi noć klanjala noćni namaz na kojem bi znala ostati na sedždi i po sat vremena, moleći Allaha da podari muslimanskom ummetu napredak i sreću. Ovo je bila njena praksa i prije nego što se razboljela.

Jednog jutra probudili su je jaki bolovi. Hitna služba nas je odvezla u bolnicu, gdje su konstatirali da se rak proširio i zahvatio i predio leđa i da zbog toga više nikad neće moći da stane na noge. Gledao sam u svoju suprugu i nisam znao šta da joj kažem. Rak joj je u tolikoj mjeri zahvatio pluća tako da nije mogla ni da diše bez vještačke pomoći. Imala je velike poteškoće sa disanjem. Zamislite da vam neko stavi silom glavu pod vodu i onda vam pred samo padanje u nesvijest izvadi glavu iz te vode. Ili da dan i noć dišete kroz tanku slamčicu. Zamolila me je da pozovem doktora i medicinske sestre. Htjela je nešto da im kaže. Upitala ih je: “Postoji li igdje na svijetu doktor koji mi može pomoći?” “Ne”, odgovorili su. “Pokušali smo sve.” “Ali ja znam da ima neko ko može da mi pomogne. Onaj koji zaista može da izliječi, Onaj koji olakšava, Onaj koji te nikad ne iznevjeri”, rekla im je. “A ko je to?”, upitali su začuđeno. “To je Allah, Jedini Bog. Zar nije blagodat Njegova da mogu pomjerati svoje ruke, i da mogu da vidim i da čujem? Ono što me sad boli jeste što ne mogu pasti na sedždu, a voljela bi da to mogu opet uraditi”, rekla je.

Unatoč stanju u kojem se nalazila, namaze je klanjala na vrijeme, klanjala je sunnete i noćne namaze ležeći u krevetu. Tako mi Allaha, nisam uspio da se probudim na sabah-namaz prije nje u toku svih devetnaest dana koje smo proveli u bolnici. Udarala bi daljinskim od krevet kako bi me probudila da joj pomognem staviti mahramu i pokrijem je navlakom, kako bismo zajedno klanjali. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Kad se obraćaš Allahu u molitvi, budi siguran da On zaista odgovara.” (Tirmizi, Sunen)

Pričala bi mi kako mnogo žudi za Džennetom, da vidi Allaha i da sretne Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i da joj Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bude komšija u Džennetul-Firdevsu. Jedne noći me je probudila i rekla da joj pomognem da stavi maramu da klanja noćni namaz. Pogledao sam na sat, bila su dva sata poslije ponoći. Tako mi Allaha, ono što sam tad vidio neću nikad zaboraviti. Kad sam joj se približio da joj pomognem sa hidžabom, primijetio sam da je bila sva krvava, a isto tako i njen krevet kao i pod oko kreveta. Zamolio sam je da se nasloni i otišao da pozovem pomoć. Da se tad nije probudila, vjerovatno ne bi više nikad. Dok je spavala, iz njenog je tijela curila krv.

Nekoliko sati nakon toga pala je u komu. Unatoč svemu tome, probudila se i uzviknula moje ime: “Ubaide! Sabah-namaz je!”, a zatim je opet pala u komu. Ja sam joj tad stavio hidžab na glavu, pokrio je navlakom, pomilovao je po rukama i licu, i da bih je umirio, i rekao da smo klanjali sabah. Tad su joj se u očima pojavile suze. Allaha mi, to se tako nastavilo od namaza do namaza, kao da je bila programirana za namaze.

A poslije, u ponedjeljak u dva sata i petnaest minuta, sjedio sam joj pored njenog uzglavlja i držeći je za ruku izgovarao: “La illahe illalah Muhammedu resululah”, i ona bi to izgovorila. Uzdahnula je duboko i kad sam je pozvao, pogledala je prema gore i udahnula svoj posljednji dah. Hvaljen neka je Allah, koji mi je u svemu ovom podario sabur i mir u srcu. Poljubio sam je i zamolio Allaha da je nagradi, i da je uvede u Džennet. Ispunjavala ju je neka sreća i radost, na njenom se licu mogao primijetiti lijepi osmijeh. Imala je širok lijep osmijeh. Zamolili su me da nakratko napustim sobu u kojoj se nalazila, i kad sam se vratio, primijetio sam da je imala hidžab na glavi, i Kur’an pored svog lijepog lica. Radoznalo sam upitao sestru zbog čega su tako postupili, a ona je odgovorila da je to bila želja moje supruge.

Nije htjela da je neki muškarac, iz osoblja bolnice, vidi bez hidžaba, čak ni mrtvu. Inače, Kur’an, koji joj je sada bio pored glave, mnogo je čitala. Svaki put kad bismo došli u sobu, zatekli bismo je da čita iz Kur’ana. Preselila je u dvadeset petoj godini života, a zadnje četiri godine živjela je sa svojim teškim oboljenjem od raka. Kad je nastupio sabah, klanjao sam u sobi u kojoj je boravila, a nakon namaza sam pogledao prema njoj i rekao: “Ovo je prvi put da klanjam sabah prije tebe.” Prije je ona mene uvijek budila na sabah, kako prije, tako i nakon oboljenja. Uz Allahovu pomoć, uspijevala je da dâ najbolje i najviše od sebe, kad joj je najviše bilo potrebno. Bila je spremna, spakovala je torbu sa svojom lijepom ličnosti, dobrim djelima, namazima, sadakom, imala je lijepu vezu sa svojim roditeljima, koji su njome bili zadovoljni, i imala je divnu vezu sa svojim mužem.

Nakon što su je okupali i zamotali u ćefine, imao sam priliku da je još jednom vidim. Tako mi Allaha, njen osmijeh bio je još veći, i bila je tako lijepa, ljepša je tad bila nego na dan svoje udaje. Allaha mi! Nekoliko braće, koja su bila na dženazi, tvrdili su kako su osjetili miris miska.
Imala je želju da se muslimanski ummet ujedini, a posebno mi ovdje u gradu Uppsali (Švedska), da budemo zajedno, u ime Allaha, i da radimo u skladu sa Njegovim propisima, da popravimo naše islamske veze i da ih učvrstimo. U svojim dovama molila je za sestre koje se još nisu pokrile, da im Allah pomogne da naprave taj važni korak.

Na kraju, želim da poručim braći i sestrama: Znajmo da sa sobom, nakon smrti, nećemo ponijeti ništa osim svojih djela. Znajmo da nas čeka polaganje računa za ono što smo činili u svom kratkom životu na dunjaluku. Ispunimo svoj život pokornošću Allahu, slijedimo Njegove naredbe, klonimo se Njegovih zabrana, i neka nam u tome bude uzor Allahov poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem!

Ubaida Alramahi

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Ukoliko pronađete gramatičku grešku, OZNAČITE TEKST i prijavite tako što ćete pritisnuti Ctrl+Enter kada je tekst označen.

NA VRH

Prijava gramatičke greške

Slijedeći tekst će biti poslat administratorima stranice: