Rekaik

Izgorio mu drug

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Na znam odakle da počnem i kako ću smoći snage da ti prenesem ovu priču, u kojoj sam bio učesnik i koja mi je upotpunosti promijenila život. Nisam želio nikome otkrivati ovaj događaj, ali sam osjećao grižu savjesti i odgovornost pred Uzvišenim Allahom. Želim njome upozoriti mladiće koji konstantno griješe prema svome Gospodaru i djevojke koje slijepo slijede zabludu pod plaštom ljubavi.

Bilo nas je trojica drugova. Glavne životne stvari su nam bile igra, zabava i provod. Tačnije, nismo bili trojica, već četvorica, jer je četvrti bio šejtan. Glavna zanimacija nam je bila obmanjivanje čednih djevojaka. Pridobijali smo ih lijepim riječima. Nakon što bi se zaljubile, odvodili bismo ih na odmaralište i iznanađivali. Iz velikih ljubavnika, tamo bismo se preobratili u krvoločne vukove koji nisu znali za milost, jer su nam srca postajala mrtva i bezosjećajna.

Tako nam je prolazilo vrijeme na plaži, sve dok se nije dogodio dan koji nikada neću zaboraviti. Naime, otišli smo na to odmaralište. Sve je bilo isplanirano kao i obično. Svaki je imao svoju žrtvu. Prokleto piće je bilo s nama. Zaboravili smo hranu. Kada smo ogladnjeli, jedan je otišao da donese hranu. Bilo je oko šest sati kada je pošao s odmarališta. Ni nakon nekoliko sati se nije vratio. Oko deset navečer, zabrinuo sam se i pošao da ga potražim. Na putu sam ugledao plamenove vatre. Požurio sam. Kada sam se primakao, vidio sam auto mog druga kako gori izvrnuto na haubi. Pojurio sam da ga izvadim iz zapaljenog auta, ali sam se izgubio kada sam vidio da ga je vatra već progutala do pola. Spustio sam ga na zemlju, jer je još davao znake života. Tiho je govorio: ‘Vatra! Vatra!’ Pokušao sam ga ubaciti u moje auto i odvesti do bolnice, ali mi je s teškom mukom rekao: ‘Ostavi me ovdje… Nećeš uspijeti… Kasno je…’

Zagrcnuo sam se u suzama, gledajući ga kako preda mnom umire. Odjednom je izgovorio: ‘Šta ću Mu reći? Šta ću Mu reći?’ Pitao sam ga: ‘Kome?’ Glasom koji je dolazio iz dubine tijela, kao iz bunara, rekao je: ‘Allahu!’ Osjetio sam strah koji me je oborio s nogu. U tom trenutku je ispustio dušu uz težak jauk. To je bio njegov posljednji izdisaj.

Prošlo je puno vremena, ali slika mog izgorjelog druga, koji je pitao: ‘Šta ću Mu reći? Šta ću Mu reći?’, ostala je vječno u mojoj glavi. Jedne noći sam počeo razmišljati o tome šta ću ja reći Allahu. Zasuzile su mi oči, obuzeo me je neki čudan osjećaj. Čuo sam ezan koji je pozivao na sabah-namaz. Osjetio sam da je to direktan poziv da bacim prekrivač na tamni dio prošlosti. Poziva me da mi ispuni ostatak života sjajem i uputom. Ustao sarn, okupao se, očistio tijelo od prljavštine u kojoj sam godinama greznuo i krenuo da obavim namaz. Od tog dana pa do danas nisam nijedan propustio.

Zahvaljujem Allahu Koji je Jedini dostojan hvale. Postao sam drugi čovjek. Neka je slavljen Onaj Koji mijenja stanja ljudi. Evo me, spremam se da obavim umru, a onda i hadž, inšaallah, jer niko ne zna kada će umrijeti. Smrt je samo u Allahovim rukama.

Iz knjige: Poklon sestri koja se još nije pokrila
Abdul-Hamid el-Bulali

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Ukoliko ste primijetili grešku u članku, OZNAČITE TEKST i nakon toga pritisnite tipke na tastaturi Ctrl+Enter.

NA VRH

Spelling error report

The following text will be sent to our editors: