Aktuelno
text

Kako da znamo koja je vjera ispravna ?

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Vjera u Boga je prirodno i normalno stanje čovjeka. Direktor i profesor Thrive centra za ljudski razvoj i bivši viši istraživač Oxford Univerziteta, doktor psihologije Justin Barrett, između ostalih sociologa i antropologa, tvrdi da djeca imaju prirodnu i osnovnu poziciju da vjeruju u Boga te da bi djeca ostavljena na pustom ostrvu, bez ikakvog znanja, bila religiozna.[1]

Vjerovali bi, dakle, u Jednog Stvoritelja jer je to prirodno stanje ljudi i zdrav razum dolazi do tog zaključka. Ono što oni ne bi povjerovali niti shvatili je da neko od njih (čovjek) može biti taj Stvoritelj, niti drvo, niti more, niti je ostrvo samo sebe stvorilo. A još teže da djeca shvate da je neko umro za njihove grijehe, da treba obožavati rakove sa plaže ili da je Sunce Stvoritelj i slično. Neiskvarenoj ljudskoj prirodi (djeci na ostrvu bez spoljašnjih uticaja) to nikad ne bi palo na pamet uopšte, a kamoli da vjeruju u to!

Duboka utemeljenost sklonosti ka obožavanju uzvišenog bića potvrđena je i mnogim antropološkim i sociološkim studijama, da je čak ni mnogi poznati ateistički teoretičari više ne poriču. Čak su osnovali ogranke nauke za istraživanje tog fenomena sa materijalne strane, poput neuroteologije, ogranka neurologije, pa su tako krenuli u potragu za genom koji je odgovoran za vjerovanje u Boga[2], ili dijelom mozga koji je odgovoran za to vjerovanje[3], želeći naći materijalističko objašnjenje te urođene čovjekove potrebe za Bogom, odnosno potrebe da obožava svog Stvoritelja.

Dakle, vjerovanje u Jedinog Stvoritelja kod nas je urođeno. Međutim spoljašnje informacije vremenom uprljaju i zamute tu čistu prirodu čovjeka, poput; društva, pogrešnog obrazovanja, nametanja lažnih učenja, te slični faktori.

Već smo od ranije spomenuli da od ispravnosti naše vjere zavisi kakav će nam biti život na ovom, a i vječnost na drugom svijetu. U mnoštvu pravaca, ideologija i vjera, samo jedna vjera može biti prava i istinita, jer: Zar poslije Istine ima išta osim zablude?! (Kur’an, 10:32)

Dakle, samo nas jedna vjera može odvesti istinskoj sreći i zadovoljstvu na oba svijeta. Međutim kako da saznamo koja je to vjera? Hoćemo li slijepo i subjektivno slijediti vjeru u kojoj smo odrasli, ili ćemo biti objektivni koristeći razum i logiku i prihvatiti ono što je lijepo, jednostavno, prirodno i razumno?

Na osnovu onoga što smo do sada naveli, mi sa potpunim ubjeđenjem vjerujemo i tvrdimo da čovjek koji jede, pije i ima nebrojene potrebe poput udisanja kiseonika, hrane ili zdravlja ne može biti ovaj Stvoritelj Koji je nezavisan i potpuno drugačiji od ljudi, jer čovjek ne može stvoriti ni mušicu, niti smrt svoju zaustaviti, a još manje da stvori univerzum sa svim njegovim zakonima i da se brine o istom.

Primjera radi, prema Bibliji Isus, mir nad njim, se rodio, konzumirao hranu, umarao se, spavao, plakao, molio se, klanjao Bogu. Kada je upitan o Sudnjem danu odgovorio je: “A o danu tom i času niko ne zna, ni anđeli nebeski, do Otac moj sam.” (Matej, 24:36) Zatim, Isus, mir nad njim, za sebe nikada nije tvrdio da je Bog. Bog posjeduje savršena svojstva dok čovjek ne posjeduje. Također, u Bibliji su sadržani mnogi stihovi u kojima Isus govori i u kojima se ponaša kao osoba koja se razlikuje od Boga. Na primjer, Isus se “spustio licem na tlo i molio” (Jevanđelje po Mateju, 26:39). Ako je Isus bio Bog, zašto bi se onda Bog spustio licem na tlo i molio? I kome se onda molio?

Još manje od čovjeka Bog može biti kip koji niti čuje niti vidi, niti ima razum, kao ni “Majka priroda”, vatra ili životinja koja nema pameti, niti Sunce ili Mjesec koji samo rade svoj posao po ustaljenoj putanji nemajući slobodnu volju niti mogućnost da rade drugačije.

Da bi nešto definisali kao ispravnu vjeru, u najmanju ruku, neophodno je da ta vjera bude od Boga Jedinog, da bude sačuvana, i da bude univerzalna za sve ljude.

Vratimo se sada na priču o našem praocu… Adem, mir nad njim, se pokajao zbog učinjenog grijeha, i Uzvišeni Allah ga je učinio prvim vjerovjesnikom. Živio je tako on sa svojom djecom i svojim porodom čiji se broj uvećavao na Zemlji, podučavajući ih Božijoj vjeri. A šta misliš koja je to vjera bila…?

Da li je to bila vjera u trojstvo, ili u Budu, ili vjera u kipove, ili krave, ili ljude, ili vjerovanje da Bog ne postoji. Nikako! To je bila vjera u Boga Jedinog. To je bila vjera islam, i svi bijahu muslimani – odnosno Bogu Jedinom pokorni i predani. To je jedina Božija vjera, mimo koje drugu vjeru Stvoritelj ne prihvata.

Vjerovatno se pitaš kako je to tada bila vjera islam… Zar islam nije vjera sa kojom je došao posljednji Božiji poslanik, Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem (neka su Božiji blagoslov i mir nad njim)?

Odgovor: Riječ islam dolazi od korijena arapske riječi “istislam” što ima značenje potpune pokornosti i predanosti. Islam, dakle, podrazumijeva potpunu predanost i pokornost Uzvišenom Bogu. Etimološki, izvodi se iz istog korijena kao i riječ “selam” koja znači mir. Te islam, uopšteno, znači mir postignut kroz predanost i pokornost istinskom Bogu.

Zato islam nije neka nova vjera, već je to jedna te ista Istina koju je Uzvišeni Bog objavljivao preko svojih poslanika svakom narodu. S toga musliman (ar. muslim) po značenju riječi označava osobu koja se svojevoljno u potpunosti pokorila ili predala Uzvišenom Bogu.

Dakle, na početku čitava Zemlja je obožavala samo Jednog Jedinog Boga i svi Mu bijahu pokorni. To stanje je potrajalo dugo vremena, sve dok ne dođe vrijeme kada ljudi skrenuše sa pravog puta i polako počeše da robuju i obožavaju druge mimo Allaha Uzvišenog. Tada Allah Uzvišeni posla prvog poslanika ljudima čije ime bješe Nuh (Noa), alejhisselam, kako bi pozivao narod da se vrate ispravnoj vjeri – da samo Boga Jedinog obožavaju i da Njemu budu pokorni.

Tako je dalje Uzvišeni Allah, ne ostavljajući ljude da lutaju, poslao na hiljade poslanika i vjerovjesnika, najmanje po jednog svakom narodu, među njima i Musaa (Mojsija), Isaa (Isusa), i posljednjeg Muhammeda, neka je na sve njih mir, sa istom porukom: jedino obožavajte istinskog Boga i slijedite Njegovu uputu.

Iz tog razloga besmisleno je detaljisati o religijama koje vjeruju u više bogova poput hinduizma, ili o religijama koje su osnovali ljudi poput budizma, konfučijanstva itd.

Što se tiče religija koje se pripisuju monoteizmu, pri najmanjem izučavanju temeljnih postulata svih tih religija uočavamo kategorički da je jedino islam dosljedan monoteizmu, i potpuno skladan sa prirodnom sklonošću čovjeka da vjeruje u samo Jednog Savršenog Boga, Koji nema sudruga, niti Sebi sličnog, Koji je apsolutno savršenih svojstava i djela, a o čemu će se kasnije opširnije govoriti.

Ne postoji vjera sa svetom knjigom koja se pripisuje Bogu i tvrdi da slijedi Božijeg poslanika, a da ima tako jasan i čist koncept monoteizma poput islama. Sama ta činjenica je dovoljan dokaz istinitosti islama kao Božije vjere, a kamoli kada se uzmu još hiljade drugih dokaza.

Zatim, svaka od religija, koje se pripisuju monoteizmu, tvrdi da je na istini, oslanjajući se na svoje vjerske knjige za koje tvrde da su autentična Božija riječ. Međutim, da bi se vjerovalo da su one zaista Božija riječ, one bi morale ispunjavati bar minimum zahtjeva da u njima nema grešaka i da se međusobno ne isključuju, što na primjer nije slučaj sa jevrejskim i hrišćanskim svetim knjigama koje su pisali ljudi i u kojima ima na hiljade grešaka, međusobnih protivrječnosti i isključivosti, što tvrde i sami njihovi istraživači.[4]

S tim u vezi, spomenut ćemo citat jednog od najuticajnijih učenjaka Novog Zavjeta prošlog stoljeća, autora mnogih knjiga i komentara Biblije, doktora Bruce Metzger-a koji kaže: “Od oko 5000 grčkih rukopisa Novog Zavjeta u cijelini ili dijelovima za koje znamo danas, ne postoje dva od njih koji se slažu u svim riječima. Suočavajući se sa masom protivrječnih tekstova, urednici se moraju odlučiti koji tekstovi zaslužuju da uđu u Novi Zavjet, a koje će potisnuti.”[5]

Zamislite samo problema, kada ljudi moraju odlučivati šta zaslužuje da bude Božija riječ a šta ne…

Poznati istraživač Biblije dr. Bart Ehrman kaže: “Postoji više razlika među rukopisima (Novog zavjeta) nego što ima riječi u cijelom Novom Zavjetu.[6]

Dakle, prethodne Božije objave su vremenom prolazile kroz izmjene, iskrivljavanja i nestajanja, jer je njihovo čuvanje bilo prepušteno ljudima, a i same su bile lokalnog karaktera, tj. nisu bile objava cijelom čovječanstvu, tako da nakon što su odradile svoju misiju, nije bilo ni obavezno da budu sačuvane.

 Zatim je Uzvišeni Stvoritelj poslao konačnu Objavu – Kur’an kao čuvar i pečat svim prethodnim, za sve ljude do Sudnjega Dana, u kojoj su sadržani temelji svakog dobra, upute, normi i Božanskih zakona i koja je, za razliku od prethodnih svetih knjiga, sačuvana u originalnom obliku slovo po slovo, jer je njeno čuvanje zagarantovao sam Stvoritelj, kao što nas obavještava:

Mi, uistinu, Kuran objavljujemo i zaista ćemo Mi nad njim bdjeti. (Kur’an,  15:9)

A ti (Muhammede) kazuj iz Knjige Gospodara svoga ono što ti se objavljuje, Njegovim riječima nema preinačitelja (onoga koji će ih promijeniti, izvitoperiti, falsificirati)… (Kur’an, 18:27)

Dakle, Uzvišeni Stvoritelj je iz Svoje neizmjerne milosti i apsolutne mudrosti cijelom čovječanstvu do Sudnjeg dana objavio islam kao savršenu vjeru i kompletan sistem života, i učinio ga stazom koja vodi savršenoj sreći na oba svijeta. U tom značenju islam predstavlja ono sa čime je Uzvišeni Bog poslao posljednjeg poslanika, Muhammeda ﷺ nakon kojeg nema više poslanika.

Islam je vjera koja je objavljena cijelom čovječanstvu do Sudnjeg dana. Ta konačna, ispravna, savršena i univerzalna vjera se manifestuje kroz Božiju Knjigu – Kur’an, koja predstavlja Božiji direktan govor po izrazu i značenju, i Sunnet – praksu posljednjeg Božijeg poslanika, Muhammeda ﷺ koji sadrži sve ono što je radio i govorio i šutnjom odobrio, onako kako ga je Uzvišeni podučio. Sunnet Božijeg Poslanika je sakupljen u hadiskim zbirkama koje su očuvane do našeg vremena i raširene po cijelom svijetu, i predstavljaju nepresušni izvor mudrosti, uputa i pouka za one koji razuma imaju.

Uzvišeni Allah je svim poslanicima davao dokaze po kojima bi se njihovi narodi mogli uvjeriti u to da su oni doista poslani od Boga. Ti dokazi koji su poslani posljednjem Poslaniku, Muhammedu ﷺ sakupljeni su u Kur’anu i Sunnetu, i još uvijek se crpe čuda iz ta dva izvora i otkrivaju nepobitni dokazi istinitosti islama, zbog čega mnogi naučnici i intelektualci, ali i drugi, primaju islam širom svijeta i nalaze svoj smiraj u njemu, jer pored spomenutog čistog monoteizma, postoje jasni i nepobitni dokazi da je Kur’an Božija riječ.

# Odlomak iz knjige Poziv Istine – Irfan Hajrudin Klica (dipl. teolog i dipl. psiholog)

 

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Ukoliko pronađete gramatičku grešku, OZNAČITE TEKST i prijavite tako što ćete pritisnuti Ctrl+Enter kada je tekst označen.

NA VRH

Prijava gramatičke greške

Slijedeći tekst će biti poslat administratorima stranice: