Prilozi posjetitelja

Mislila sam da nema oprosta za mene i da mi se Džehennem veseli

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Kad bih svoj život opisivala jednom riječju, bila bi to riječ – lutanje. Rođena sam u muslimanskoj porodici, porodici koja je od islama nerijetko zadržavala samo imena, ne i običaje, ne i sunnete i farzove. Ne sjećam se nekih posebnih osjećaja, posebnih događaja u godinama koje bi u meni trebale usaditi osjećaje dužnosti, poštovanja ili ljubav prema vjeri i Allahovom putu. Naprotiv, kao da su mi ih željeli omrznuti, tek onako poslavši djecu u mekteb, bez abdesta, bez uputstava ili namjere da se usadi želja za pokornošću Milostivom. Svaki Bajram počeo bi galamom i svađom, diskusijama čije roditelje treba prvo obići. Poljubac, bajram-banka za Bajram, ili da se kurban zakolje, da se isposti, barem dio ramazana, to mojim roditeljima nije palo na um.

Ali, duša teži za ljubavlju prema Onome Ko je ljubav stvorio. U mektebu sam razvila tu potrebu za Njim, za pokornošću Njemu, za padanjem na sedždu, za učenjem sufare. I ta ljubav rasla je zajedno sa nadom da ću se pokriti, da će moj Milostivi i mene pustiti među džennetske stanovnike, da ću bar tada čuti Resulullaha i sresti sa Hatidžom. No, šejtan ima svoje načine da ljude odvoji od Njega. Sva iskušenja koja su dolazila napravila su od mene  osobu koja je za Njega zaboravila. Nazvala bih to bolešću duše, mada se i um patio sa depresijom, sa smrću voljenih, do smiješnih argumenata koji su islam u mojim očima unazadili. Dio mene borio se, ali uzalud. Poziv dunjaluka bio je jači. Povela me želja za odijevanjem odjeće koja ne priliči jednoj sestri muslimanki i za svim tim grijesima koji su se samo gomilali. Više ne znam ni sama na koje sam sve načine pokušala zanijekati poziv, potrebu za Njim.

Puštala bih muziku, nalazila razne izgovore, samo da zanemarim ono: “Dođi na namaz, dođi na spas”. Sve moje prijateljice su postile, klanjale, razvijale se u zdrave i normalne ličnosti. Ali ne i ja. Ja sam sebe nekako pravdala. Ubijedila u grijeh veći od svega: Ja ljubav svog Milostivog ne zaslužujem. Ja sam bijedna, grešna, i kao takvoj nema mi spasa. Za mene nema oprosta. Meni se Džehennem veseli. Griješila sam prema sebi. I prema Njemu. I prema roditeljima. Dio mene istraživao je i druge vjere, vjeru Isaovu, i razne druge, tražeći slast imana, tražeći smiraj. Smiraja nije bilo. Širk nisam počinila, ni blud. Ali, koliko god htjela, ja Njemu nisam mogla doći. Ali, nisam mogla ni otići. Bila sam zaglavljena.

U danima Bajrama na poslu, okružena poslasticama, nedostajala je slast duševnog mira. Kako me onda Svemogući vratio sebi? Put me odveo u balkanski Jerusalem, a san dječiji, miran, odveo u neku malu prostoriju, poput džamije, ali privatniju. Sanjala sam par, muškarca i ženu, sredovječne, kako klanjaju. Osjetila sam toplinu, a onda je glas, blag ali strog, ispunio prostoriju: “Zar si zaboravila da je tvoj Gospodar milostiv i samilostan, i da On prašta?” I dan-danas kad razmišljam o tome, želim vjerovati da je to bio Resulullahov glas jer me on probudio. On i ezan sa turske džamije. Zaplakala sam, zajecala. Obukla se, napustila hotel i krenula ka džamiji. Ušla sam. Sjela ispred minbera. I nakon toliko godina osjetila mir. I ljubav. Razmišljala sam o islamu, o Svemilosnom Allahu, i dovila da me vrati Sebi. Jer, to jedino On može. Volim vjerovati da mi je tog dana dova uslišena.
__________________

Korak po korak, kao da se kući vraćam sa nekog teškog i napornog puta, vraćala sam se osnovama islama. Od šehadeta, pa do svih sura koje sam zaboravila, do svog prvog namaza u godinama koje slijede. Samo, prvi je bio i najteži. Nisam mogla glavu od stida dignuti. Zašto sam toliko dugo čekala da se moje srce ovako ispunjeno osjeti? Počela sam slušati i predavanja o islamu, o tom jedinom savršenstvu koje čovjek ima priliku iskusiti. I sve je postalo lakše. Nestalo je tuge iz mog srca. Ibadet mi se povećao. Želja za dostizanjem svih onih mu’minu bliskih osobina, isto. Promjena na meni bila je očita, namaz je pomogao da postanem osoba kakva sam uvijek htjela biti, kakvom me i ime opisuje, pokorna, ona koja služi. Ne mogu reći da nije bilo iskušenja, ali sam bila svjesna ko je nada mnom i nisam željela dodati još koju mrlju svojoj duši koja ionako vapi za Njim, gladna. Željna da joj Hatidža uzorom bude. Da joj se Gospodar smiluje i stope još više učvrsti, da Mu bude pokornija nego prije.

 Kad god bih osjetila lijenost, sjetila bih se vatri džehennema, kad god bih vidjela priliku da budem bolja, pomislila bih na Njegovo zadovoljstvo i džennetsku travu pod svojim nogama, i požurila bih da učim bolje, da Mu zahvalim na pozivu, na uputi, da donesem salavat na Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, i ostale vjerovjesnike nadajući se da ću ih nekada sresti.

 Put do Njega nije bio lak, bio je pun duševnih nemira i Iblisovih spletki, ali milošću Onoga Koji je svemilostan sada sam tu gdje jesam. Gdje sam se uvijek nadala da ću biti. U okrilju Njegove ljubavi. Još čekam da svoje lice okrunim krunom svake žene, hidžabom, i da On sa mnom bude još više zadovoljan, a ja zahvalna na prilici da Mu služim i zahvaljujem na podarenoj milosti.

Sestra M. J.
_______________

Pošaljite nam i vi vašu priču/prilog na adresu: Prilozi_posjetitelja@mail.com ili putem naše FB stranice

 

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:
NA VRH

Spelling error report

The following text will be sent to our editors: