Poučne priče i tekstovi

Nikada ne znaš gdje češ pronaći plodove svoje da’ve

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Piše: Nađa Dizdarević

Ja samo želim da učinim dobro koliko mogu, a uspjeh moj zavisi od Allaha, u Njega se uzdam i Njemu se obraćam.” (Hud, 88.) Uzvišeni Allah obavijestio nas je da se u pozivanju na dobro i odvraćanju od zla trebamo truditi koliko možemo i da pri tome trebamo biti svjesni da uspjeh zavisi samo od Njega Milostivog, Samilosnog. Zbog toga se i obradujemo kada vidimo da je Allahova odredba bila da u našem trudu podari uspjeha, pa i tamo gdje se čini da je trud uzaludan. Zbog toga ću da vam pokušati prenijeti osjećanja koja mi danas srce ispunjavaju neopisivom srećom.

Dok sam čekala u koloni da vučna služba natovari pokvareni automobil, uživajući u čistom zraku omiljene rute puta, nisam ni slutila kakve mi lijepe informacije donosi glas starog dede pored puta koji je dozivao: “Hej bulo, bulo, jesil’ ti ona što je kupovala krompir od mene?“ Drugi ljudi su se smijali njegovom dozivanju, a meni je bilo malo neugodno zbog toga, ali vidim da čovjek nema namjeru da ušuti, pa ga pažljivije pogledam i prepoznam da je to onaj isti dedo kod koga redovno kupujem krompir kad god prođem tim putem jer je izuzetno ukusan.

Rekoh: “Jesam, dedo, ali sad mi ne treba, nisam još potrošila svoj koji sam sijala. Drugi put, inšallah…“ On me prekidao: “Ma nije to, imam ti nešto važno reći… Čekaj da ti kažem…“ Kolona je već kretala, a meni se nije isključivalo sa puta pretpostavljajući da me dedo želi ubijediti da opet kupim nešto drugo od njega, pa mu obećah da ću svratiti kad se vratim, inšallah.

Zakleo me Allahom da ne zaboravim jer je veoma važno…. Razmišljala sam šta bih ovaj put kod njega kupila pošto znam da će me ubijediti da kupim nešto kao što me prošli put ubijedio da kupim i bijelog luka koji mi nije bio potreban, ali nije mu bilo ni teško da mi svaki put uz krompir doda još nešto jer vodim računa o zdravoj ishrani, a položaj njegove bašte je garancija da je tu hrana zdrava, inšallah.

Dok sam se vraćala, vidjela sam izdaleka kako mi maše pokazujući mjesto gdje ću parkirati. Izašla sam iz auta, poselamila se i upitala kao i uvijek za nanu jer me dedo svaki put zvao da uđem na kahvu kod njegove nane jer je i ona „zamotana“ i voli „bule“, a ja baš nikad nisam imala vremena. Bio je jako uzbuđen, trljao je svoje stare ruke i “lomio” prste kao da ga je snašla neka velika nevolja.

Započe razgovor: “Sjećaš li se ti, šćeri, kad si mi ono jesenas dala onu knjigu i uzela od mene romane?” “Sjećam se”, rekoh kroz smijeh. Sjetila sam se da sam ga zatekla kako nešto čita i dok mi je stavljao krompir u auto, vidjela sam da su to nekakvi stari romani (bilo ih je svakakvih vrsta).

Uzela sam prvi roman u ruku i pregledala šta se u njemu nalazi, a on mi je ponudio da ga ponesem kući ako mi se sviđa jer ga je već pročitao. Iskoristila sam priliku da mu kažem nekoliko riječi iako nisam baš puno očekivala neki rezultat od kratkotrajnog razgovora sa nepoznatim starcem koji čita romane. Pitao me zašto sam se tako rastužila, da me roman nije na nešto podsjetio…!?

Rekoh: “Čudim se dedi koji je u dubokoj starosti, a Melek smrti čini mu se tako dalekim. Zar da moj dedo, koji mi je tako drag, bude stanovnik Džehenema, ne daj Bože, umjesto da uživa u džennetskim ljepotama koje su neuporedive sa ovom prelijepom prirodom u kojoj živi!? Zar da u ovim godinama i u ovolikim Allahovim blagodatima gubiš vrijeme čitajući ljubavne i druge romane umjesto Kur’ana časnog i zikra… Dok sam pričala, dedo me prekidao pričama o tome kako njegova nana svaki namaz klanja i po čitavu noć uči Kur’an, kako su mu babo i punac obavili hadždž, kako mu je od amidžića sin bio u „mudžahedinima“…

Vjeruje on u Allaha, ali ne klanja i ne zna da uči Kur’an… Kaže da je on u duši dobar i da to Allah zna… Iskoristim to pa mu potvrdim da se vidi da je u duši dobar, pa mi je upravo zbog toga stalo da ga Melek smrti ne zatekne u čitanju ljubavnih romana te mu iz auta donesem knjigu “Zapečaćeni džennetski napitak”, koju sam danima vozala u autu u namjeri da je poklonim jednoj sestri… Uzmem mu one romane i kažem kroz šalu da mu više neće trebati…

Kaže dedo: “Pročitao sam onu knjigu dva puta i, Boga mi, ništa slično nisam pročitao. Moja se nana toliko obradovala kad je vidjela da je čitam da je danima samo Allahu zahvaljivala. Kaže, toliko bi voljela da te vidi, pa eto…, i ja mislim da bi bio red da joj želju ispuniš…

Jako sam se obradovala kada je rekao da je i namaz počeo redovno klanjati iako mu je bilo teško da nauči zaboravljene sure koje je nekad u djetinjstvu naučio, ali za to se pobrinula njegova nana koja ga je strpljivo podučavala, pa sam i ja poželjela da upoznam tu čestitu nanu.

Dok smo prilazili kući, reče mi: “Znaš, ima joj nešto zbog čega je meni tako stalo da ti moju nanu vidiš… Obavljam ja redovno svaki namaz, elhamdulillah. Nikad više ne bih radio sve ono što sam radio, ali ona nije zadovoljna, traži da idem u džamiju, makar na džumu…. Kako ću, dijete, tamo među narod kad svi znaju kakav sam bio… Kako ću im u oči pogledat’… Šta će mi reći…?“ Nasmijah se dedinom zabrinutom nabrajanju, a njemu to i ne bi pravo, pa odmahnu rukom kao znak da zaboravim da je
išta spomenuo.

Lupao je na vrata dovikujući nanu koja se gegala preko mračnog hodničića trošne starobosanske kuće… Odmah se nasmija čim me vidje i izrazi mi srdačnu dobrodošlicu najljepšim riječima punim poštovanja… Toliko mi je zahvaljivala da sam se osjećala postiđenom što meni običnoj grješnici pridaje toliku pažnju… Odmah je istjerala dedu kako bismo na miru mogle muhabetiti i kako bih skinula „zar“ (nikab), što njemu nije bilo baš drago kao da se nečeg bojao.

U veoma urednoj skromnoj kućici koja je odisala toplinom i najljepšim osjećanjima (jako volim starinske kućice sa starinskim namještajem i ručnim radovima) uslijedio je domaćinski doček kao da je došao neko poseban. Ekspresnom brzinom su se na stolu našle suhe šljive i orasi, lokumi i hurmašice kakve nikad nisam jela. Miris soka od ružice vratio me u djetinjstvo kada bi mi rahmetli stara majka sipala po čašu nakon što joj donesem drva u zimskim danima…

Priča stara nana kakav je bio dedo do prošle godine. Priča o njegovim provodima u kafanama i njenoj samoći od prvih dana njihovog braka. Prepričava o svom saburu dok je i zadnji dinar trošio na alkohol i kockanje, na raznorazne nemoralne žene kojima je odlazio i koje su mu i zadnju paru izvlačile. Kaže da joj je najteže padalo to što je njenu vjeru izigravao i što je tjerao da prekida namaz i toči svojom rukom alkohol njemu i njegovim jaranima i da ih po čitavu noć služi dok oni najgore govore o našoj lijepoj vjeri….

Tad sam shvatila zbog čega je dedo onako nezadovoljan izašao i ostavio nas same. Onda je počela da lije suze radosnice prisjećajući se dana kada je dedo došao u kuću sa knjigom koju je već napolju počeo da čita i dobar dio pročitao. Sjeća se nana da je bila toliko iznenađena da nije mogla svojim očima da vjeruje, pa nije ništa ni komentarisala sve dok nije naveče poslije večere nastavio da čita do kasno u noć i tako je nastavio i narednih dana…

Kaže da je odmah na njemu primijetila promjene i da je prvi put u životu od nje zatražio halala za sve što joj je do skora radio. Kaže da je tada započela njena sreća kakvu nije osjetila ni u prvim danima njihovog braka u ranoj mladosti. Prepričava zgode i nezgode oko navođenja na namaz i podučavanja kratkih sura koje je on davno zaboravio… Kaže da je za nju bio najsretniji dan u životu kada je stao na namaz i zakleo se da više nikad nijedan neće propustiti.

Ja sam toliko plakala od sreće da me želudac počeo jako boljeti, ali sam se strpjela da ona ne primijeti. Rekla sam joj da sam ponosna na nju i njen sabur i istrajnost u ibadetima uprkos teškoj situaciji u kojoj se nalazila. Objasnila sam joj da ima jako puno sestara koje sada isto proživljavaju sa svojim muževima i koje su izgubile svaku nadu da bi jednog dana moglo biti bolje, te da ću zbog svih njih da napišem tekst koji bi im trebao dati nadu da nije sve izgubljeno.

Kaže nana: “Nemoj, šćeri, nemoj, molim te, dragi Bog ga je pokrivao toliko godina, a da ga ja sada kad Mu se vratio osramotim. Nemoj, sine. Sve se nadam da će jednom i u džamiju da ode, pa ne bih voljela da ga naše džematlije smrknuto gledaju.“ Iznenadila sam se njenoj oštroumnosti.

Ubijedila sam je da im neću otkrivati imena, a ni mjesto odakle su, kao ni detalje koji bi mogli ukazati na njih, tako da je dala dozvolu da o njenom saburu napišem ovaj tekst. Morala sam krenuti, a ona me je pratila, trčala po kući tražeći onu hediju koju je davno pripremila nadajući se da ću nekada ponovo tuda prolaziti i da će me upoznati. U staru novinu umotala je prelijepo platno, papuče i serdžadu. Molim Uzvišenog Allaha da joj nadoknadi višestruko.

Za to vrijeme sam dedu ubijedila, uz Allahovu pomoć, da počne ići makar na džumu. Za početak da ide u neki drugi džemat gdje ga ljudi ne poznaju, a kasnije da počne ići i u džamiju u njihovom mjestu koja je prilično daleko. Obećala sam da ću pričati sa njihovim mjesnim imamom koga dobro poznajem i koji je jako fin insan, pa sam sigurna da će mu dati podršku i obezbijediti mu podršku džematlija.

Otišla sam od njih sa nekim posebnim osjećajem i nisam ni primijetila kako sam stigla do kuće. Cijeli put sam razmišljala o dedi kome je Allah dao šansu i omogućio mu povratak Sebi uprkos tolikim godinama nepokornosti Njemu Milostivom. Razmišljala sam o našoj nani koji je tako veliki mudžahid današnjice, tako veliki daija kakav se malo gdje može naći. Tolike godine strpljivo podnosila i dovila Onome koji se dovi odaziva…

Molim Uzvišenog Allaha da im podari dug život u pokornosti Allahu, da im srca ispuni radošću i sastavi ih u Džennetu Firdevsu, a nama da ovo bude podsticaj da koristimo apsolutno svaku situaciju u toku 24 sata dnevno za pozivanje na dobro i odvraćanje od zla, čvrsto vjerujući da će nas Allah nagraditi prema našem nijjetu, a uspjeh i uputa ionako zavise od Allaha.

Ne smijemo se bazirati na da‘vu ispred monitora kompjutera, u džamijama i islamskim centrima, organizacijama, jer tamo dolaze samo oni koji ionako žele da se vrate Allahu. Naš zadatak je da priđemo i onome u dalekoj dolini, i onome na visokoj planini, i onome na nepristupačnoj stijeni, jer tome nas je učio naš Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Moramo da živimo sa našim narodom i da i najvećeg grješnika vidimo kao budućeg pokajnika.

Molim Allaha da nam podari razuma, da prepoznamo prioritete, da nam proširi znanje i da nam podari razboritost u našoj plemenitoj misiji kako bismo postigli blagoslovljena mjesta!

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Ukoliko ste primijetili grešku u članku, OZNAČITE TEKST i nakon toga pritisnite tipke na tastaturi Ctrl+Enter.

NA VRH

Spelling error report

The following text will be sent to our editors: