Lijepi islam

Niko od vas neće biti mumin (vjernik) sve dok ne bude želio svome bratu ono što želi i sebi

Od Ebu Hamaze Enesa ibn Malika, radijallahu anhu, hizmećara Allahova Poslanika, alejhis-selam, prenosi se da je Vjerovjesnik, alejhis-selam, rekao: “Niko od vas neće biti mumin (vjernik) sve dok ne bude želio svome bratu ono što želi i sebi.”( Buhari, 1/56-57 i Muslim, 45)

Ovaj hadis bilježe Buhari i Muslim od Katade, on od Enesa. Muslimovo predanje glasi: “…sve dok ne bude želio svom komšiji ili bratu…” sumnjajući koja je riječ upotrijebljena.

Također ga bilježi i imam Ahmed u ovoj formi: “Čovjek ne može dostići istinski iman sve dok ljudima ne bude od dobra želio ono što želi i sebi.” (Ahmed, 3/176., 206)

Ovo predanje objašnjava značenje predanja koje bilježe Buharija i Muslim jer se u ovom predanju pojašnjava da se pod negiranjem imana, koje se spominje u predanju dva Sahiha, misli na negiranje njegove suštine i vrhunca jer se vrlo često zapostavljanjem određenih načela i dužnosti iman potiskuje, ali ne prestaje postojati. Primjera radi navodimo hadis:

“Nije bludnik vjernik u trenucima dok čini blud, niti je kradljivac vjernik u vrijeme dok krade, niti je vjernik onaj koji pije alkohol u vrijeme dok ga pije!” (Buhari, 5/119. i Muslim, 57)

“Nije vjernik onaj od čijih smicalica nije siguran njegov komšija.” (Buhari, 10/443)

Učenjaci se razilaze oko statusa velikog grješnika, tj. da li je on vjernik nepotpuna imana ili nije vjernik (murnin) nego samo musliman, ili uopće nije vjernik?

Za onoga koji čini male grijehe ne može se smatrati da je potpuno lišen imana, već je on mumin nepotpunog imana koji je umanjen u omjeru njegovih loših djela.

Stav da velikog grješnika treba smatrati muminom umanjenog imana prenosi se od Džabira ibn Abdullaha, a to je mišljenje i Ibnul-Mubareka, Ishaka, Ibn Ubejda i drugih.

Ebu Džafer Muhammed ibn Ali smatra da velikog grješnika ne treba smatrati muminom već samo muslimanom, a neki navode da je to i odabrano mišljenje učenjaka ehli-sunneta.

Abdullah ibn Abbas, radijallahu anhuma, kaže: “Od bludnika se uklanja (dok blud čini) svjetlo imana!”

Ebu Hurejra, radijallahu anhu, veli: “Bludniku u trenutku bluda iman se podiže i stoji iznad njega poput oblaka, pa ako se pokaje, vrati’ mu se!” Abdullah ibn Revaha i Ebu Derda, radijallahu anhuma, kažu: “Iman je poput odjeće koju čovjek ponekad oblači, a ponekad svlači.” A to se isto prenosi i od imama Ahmeda i drugih.

Dakle, ako čovjek upotpuni osobine i vrline imana, on ga je obukao, a ukoliko od njih nešto propusti, onda je svoj iman skinuo sa sebe. Ovime se aludira na savršeni i potpuni iman kojem ništa ne nedostaje.

Hadisom se želi reći da u osobine imana spada i to da čovjek želi svom bratu muminu ono što želi sebi, i da prezire da se njegovom bratu desi ono što ne želi da se i njemu samom dogodi.

Ukoliko taj osjećaj ne postoji u njegovom srcu, onda je to čovjek umanjenog imana.

Ebu Hurejra, radijallahu anhu, pripovijeda da mu je Vjerovjesnik, alejhis-selam, rekao: “Želi ljudima ono što želiš sebi, bit ćeš mumin!” (Tirmizi, 2305)

Poslanik, alejhis-selam, je, između ostalog, i ovim uvjetovao ulazak u Džennet. U Muslimovom Sahihu prenosi se od Abdulla-ha bin Amra bin el-Asa da je Poslanik, alejhis-selam, rekao:
“Ko želi da se izvuče iz vatre i uđe u Džennet neka dočeka smrt vjerujući u Allaha i Sudnji dan, želeći ljudima ono što želi i sebi”.

Ebu Zerr, radijallahu anhu, pripovijeda:
“Rekao mi je Allahov Poslanik, alejhis-selam: ‘Ebu Zerre! Vidim da si slab i vidim da si blag. Želim ti ono što želim i sebi. Ne prihvataj vodstvo, pa makar samo nad dvojicom, i ne prihvataj brigu o imetku siročadi!'” (Muslim, 1826)

Poslanik, alejhis-selam, zabranio je ovo Ebu Zerru jer je znao da je on slab i popustljiv, a Vjerovjesnik je to svakom slabašnom preporučivao. Poslanik, alejhis-selam, je bio vođa ljudima jer ga je Allah ojačao i pripremio za to. Naredio mu je da pozove sveljude da mu se pokore i da preuzme vodstvo nad njihovim vjerskim i svjetovnim životom.

Muhammed ibn Vasia prodavao je svog magarca pa ga neki čovjek upita: “Jesi li zadovoljan da ga ja kupim?” Muhammed mu odgovori: “Da sam bio zadovoljan njime, ne bih ga prodavao!”
Ove riječi dovoljno govore da Muhammed nije želio svom bratu ono što nije želio sebi.

Nu’man ibn Bešir, radijallahu anhu, pripovijeda da je Vjerovjesnik, alejhis-selam, rekao: “Primjer vjernika u međusobnoj ljubavi, suosjećajnosti i samilosti jeste kao primjer jednog tijela. Kada oboli jedan njegov organ, ostatak tijela se solidariše i pridruži mu se u nesanici i temperaturi.” (Buhari, 10/438. i Muslim, 2586)
Ovo je jasan dokaz da vjernika boli i žalosti ono što boli i žalosti njegova brata.

Predmetni hadis Enesa, radijallahu anhu, ukazuje da vjernika raduje ono što raduje njegova brata vjernika i da mu želi ono što želi sebi. Sve su te osobine odbrana zdravog srca od prevare, zlobe i zavidnosti. Iz zavidnosti proistječe da zavidnik prezire da ga iko pretekne u dobru ili da bude kao on, jer on želi da bude iznad ljudi po svojim osobinama i da bude izuzetak u odnosu na njih.

Iman traži upravo suprotno, a to je da svi vjernici s njim učestvuju u dobru koje mu je Allah dao jer to nimalo neće umanjiti njegovu nagradu.

Uzvišeni je u Svojoj knjizi pohvalio one što se ne ohole i ne siju nered na Zemlji:
“Taj drugi svijet dat ćemo onima koji ne žele da se na Zemlji ohole i da nered čine…” (El-Kasas, 83.)
U komentaru ovog ajeta Ikrima, radijallahu anhu, i drugi rekli su: “El-uluw jeste oholost i traženje ugleda i položaja kod vladara, a fesad je činiti grijehe.”

Onaj ko prezire da ga iko pretekne u eleganciji nije grješan zbog toga.

Imam Ahmed i Hakim u svom Sahihu bilježe hadis od Ibn Mesuda, radijallahu anhu, u kojem stoji: “Došao sam Vjerovjesniku, alejhis-selam, kada je u njegovom društvu bio Malik ibn Mirara er-Rehavi, radijallahu anhu, i čuo sam ga kako pita: ‘Allahov Poslaniče! I sam vidiš kakvu mi je ljepotu Allah odredio a ja ne želim da me iko od ljudi prestigne u šnjirama na cipelama a kamoli u nečem drugom, pa je li to oholost?’ Na to mu Poslanik odgovori: ‘Ne, to nije oholost, već je oholost odbacivanje istine i potcjenjivanje ljudi!”” (Ahmed, 1/375. i Hakim, 4/182)

Zbog toga su neki od selefa govorili: “Skromnost i pobožnost jeste prihvatiti istinu od bilo koga ona došla pa makar to bilo dijete. Pa ko prihvati istinu od onoga ko je donese, bez obzira ko on bio, odrasli ili dijete, volio ga ili ne, takav će se smatrati poniznim! A ko je odbije prihvatiti iz gordosti, takav je ohol.

Potcjenjivanje i ponižavanje ljudi jeste rezultat samoljublja čovjeka koji sebe smatra savršenim a ljude nepotpunim!

Ukratko se može rezimirati da vjernik treba Željeti vjernicima ono što želi sebi i mrzjeti da se njima dogodi ono što mrzi da njega pogodi, a ukoliko kod svoga brata primijeti neku mahanu ili nedostatak u vjeri, nastojat će ukazati mu na to, na korektan i mudar način.

Neki dobri prethodnici govorili su: “Ljudi koji vole Allaha vide Njegovim svjetlom i sažalijevaju one koji čine grijehe prema Allahu. Mrze njihova djela a suosjećaju s njima i nastoje ih savjetima odvratiti od njihovih loših postupaka. Sažalijevaju njihova tijela od džehenemske vatre. Vjernik neće upotpuniti iman sve dok ne bude želio ljudima ono što želi sebi. A ako vidi da ga je neko u nekom dobru premašio, poželjet će da i on bude takav, a ako to dobro bude vjersko, ta njegova želja će biti lijepa.”

Vjerovjesnik, alejhis-selam, želio je sebi šehadet na Allahovom putu. (Buhari, 1/92. i Muslim, 1876)
Poslanik, alejhis-selam, rekao je:
“Nije dozvoljeno zavidjeti osim dvoma: čovjeku kojem je Allah dao obilno bogatstvo te ga on i danju i noću troši na Njegovom putu, i čovjeku kojem je Allah dao znanje Kur’ana te ga ovaj uči (i živi po njemu) i danju i noću.” (Buhari, 1/165. i Muslim, 816)

Onaj ko vidi nekoga da troši svoj imetak na Allahovu putu pa rekne: “Kada bih ja imao imetka, radio bih isto što i taj”, imat će istu nagradu kao i onaj koji troši svoj imetak na Allahovu putu. (Hadis je sahih. Ovo je dio hadisa Ebu Kebša el-Ensarija, r.a. Hadis je zabilježen u djelu Hadir-ruhi da ahkamit-tevbetin-nesuhi, 216)

Ako se radi o nekoj ovosvjetskoj dobiti nema nikakva dobra u tome da je čovjek žudno priželjkuje jer Uzvišeni kaže:
‘I iziđe on pred narod svoj u svom sjaju: Ah, da je i nama ono što je dato Karunu, govorili su oni koji su čeznuli za životom na ovom svijetu, ‘0n je, uistinu, presrećan.’ ‘Teško vama’, govorili su učeni, ‘onome koji vjeruje i čini dobra djela bolja je Allahova nagrada…'” (El-Kasas, 79.-80.)

Što se tiče riječi Uzvišenog: “I ne poželite ono čime je Allah neke od vas odlikovao…,”,
(En-Nisa, 32.) neki su ih protumačili zavidnošću, a zavidnost je da čovjek poželi da se imetak i autoritet koji su dati njegovu bratu presele kod njega. A riječ temenna (priželjkivanje) protumačili su zabranjenom željom, i šerijatski i sudbonosno, kao npr. da neka žena poželi da bude muškarac ili da i one imaju vjerske odlike kojima su muškarci zaduženi, kao što je džihad, ili dunjalučke, kao npr. da imaju isti status u vezi s pitanjima nasljedstva, akla, svjedočenja itd. Rečeno je da sve ovo ajet obuhvata i sadržava.

Pored svega toga, vjernik treba tugovati za eventualno propuštenim šansama za činjenje dobrih djela i zato mu je naređeno da se u vjeri ugleda u onog koji je pobožniji i bogobojazniji od njega. I u tome se treba takmičiti i ulagati svoj trud i snagu. To je i Uzvišeni jasno rekao: “…i neka se za to natječu oni koji hoće da se natječu!” (El-Mutaffifun, 26.)

Vjernik ne smije prezirati da neko učestvuje s njim u tom natjecanju, naprotiv, on treba svoju braću podsticati na to jer je to istinski savjet muslimanima.

Fudjal je u tom značenju izrekao slijedeće riječi: “Ako budeš neiskreno želio ljudima ono što želiš i sebi, onda nećeš izvršiti zavjet svom Gospodaru. Kako ćeš ga ispuniti, a ti želiš da oni budu na manjem stepenu od tebe?!”

On ovom izrekom aludira da se izvršenja savjeta prema muslimanima ogledaju u želji da oni budu na većem stepenu od tebe. Ovo je veoma visok stepen i uzvišena deredža u savjetovanju.
Međutim, ona nije vadžib nego je u Šerijatu naređeno da čovjek želi svom bratu da bude kao i on. Ali, i pored toga, ako ga neko pretekne u nekoj vjerskoj odlici, nastojat će ga sustići i u isto vrijeme će biti tužan zbog svoje nemarnosti u zaostajanju za onima koji su ga pretekli. To se neće smatrati zavidnošću prema njima na onome što im je Allah dao, nego će to biti konkurencija njima, želja i tuga duše zbog njene nemarnosti i zaostajanja iza onih koji su je pretekli.
Vjernik uvijek treba sebe smatrati nemarnim u odnosu na one koji su ga pretekli u pobožnosti. To će mu donijeti dvije vrijedne koristi:
revnosno i marljivo će sebe podsticati na činjenje dobrih djela, zato će ih povećavati;
smatrat će da je ono što je uradio nedovoljno i nepotpuno kako bi zaradio Allahovo zadovoljstvo.
Iz toga će proisteći da će on vjernicima željeti da budu bolji od njega jer se neće zadovoljiti da budu u istom stanju kao on. U isto vrijeme on neće biti zadovoljan stanjem svoje duše, već će nastojati da ga promijeni i popravi.

Muhammed ibn Vasi’a, rahimehullah, govorio je svom sinu: “Što se tiče tvoga oca, ne dao Bog da među muslimanima bude dosta ljudi kao što je on.”

Ako čovjek nešto ne želi sebi, kako onda da želi muslimanima da budu kao i on, a on još ima obavezu savjetovanja prema njima?! Naprotiv, on treba željeti muslimanima da budu bolji od njega i da želi da bude bolji nego što jeste.

Ako čovjek shvati da ga je Allah odlikovao nečim nad ostalima pa to objelodani radi interesa vjere, to njegovo objelodanjivanje smatrat će se obznanjivanjem Allahovih blagodati, pod uvjetom da smatra da je zakazao u zahvaljivanju Allahu. U tom slučaju, takav će postupak biti dozvoljen.

Abdullah ibn Mesud, radijallahu anhu, veli: “Ne znam da je neko učeniji od mene kada je u pitanju Allahova knjiga!”

Sve to ne zabranjuje da takav želi ljudima da učestvuju u onome čime ih je Allah odlikovao.
Ibn Abbas, radijallahu anhuma, rekao je: “Kada god pročitam neki ajet, poželim da svi ljudi shvate ono što sam ja shvatio.”

Imam Šafija, rahimehullah, veli: “Volio bih da su ljudi ranije stekli ovo znanje i da se meni ne pripiše ništa od toga!”

Utba el-Gulam, rahimehullah, kada bi htio da se omrsi, govorio bi nekoj svojoj braći koji su poznavali njegovo stanje i djela: “Donesite mi vode i hurmi da se time omrsim i kako biste i vi imali nagradu koliku i ja!”

Ukoliko ste primijetili grešku u članku, OZNAČITE TEKST i nakon toga pritisnite tipke na tastaturi Ctrl+Enter.

NA VRH

Spelling error report

The following text will be sent to our editors: