Pokajnici

Od BNP nacionaliste do muslimana

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

A onda, jednog dana 1989. godine, prošao sam pored jedne antikvarnice u blizini Royal Festival Halla kad mi je pogled ostao na naslovnici jedne knjige. Ukrašena raskošnim bojama, bila je to najljepša slika građevine koju sam ikad vidio. Nisam znao o kakvoj se knjizi radi, ali sam je kupio jer je koštala samo 20 penija. Htio sam kupiti jeftin okvir, pa da imam lijepu sliku na zidu. Tek kad sam došao kući, vidio sam da sam kupio Kur’an…

Mrzio sam sve strance, ali sam se muslimana najviše bojao. Odrastao sam ’60-ih godina u Gatesheadu, u pretežno bjelačkom okruženju. Ne sjećam se da sam tad uopće vidio azijatsko lice. Kao porodica nismo bili vjerski nastrojeni. Išli bismo samo na vjerska vjenčanja, pogrebe ili krštenja. Ni škola me nije naročito zanimala. A nije se ni moralo, jer si manje-više imao zagarantovan posao u rudniku, željezari ili na brodogradilištu. Sa 16 godina imao sam prijatelje koji su bili isključivo aktivisti British National Party.

To je tada bilo ‚cool’, te sam im se pridružio. Htio sam da šokiram druge, da budem buntovnik. Okupljali bismo se, pili alkohol, slušali muziku, jurili djevojke i išli tući Pakistance. To nismo smatrali nečim lošim ili pogrešnim. Sjećam se prvog incidenta, bila je subota uvečer i pili smo. Otišli smo u azijatsku mahalu i sreli smo jednog momka koji je imao nekih 17 godina. Počeli smo vikati uobičajene stvari: “Vrati se u svoju zemlju” – a onda smo ga počeli proganjati. Bilo nas je desetak, udarali smo ga i šutali. Sjećam se da smo se smijali kad smo pobjegli s lica mjesta. Ne znam kako je završio, ali u to vrijeme nije me ni zanimalo, ja sam bio dio grupe.

Kad sam imao oko 19 godina prerastao sam BNP. Otišao sam za poslom u London i na njihove skupove nisam više išao. Ali sam još uvijek mrzio strance, pogotovo muslimane. U toku sljedećih godina sprijateljio sam se s ljudima koji bi išli na muslimanske skupove u Hyde park, s ciljem da zametnu kavgu. A onda, jednog dana 1989. godine, prošao sam pored jedne antikvarnice u blizini Royal Festival Halla kad mi je pogled ostao na naslovnici jedne knjige. Ukrašena raskošnim bojama, bila je to najljepša slika građevine koju sam ikad vidio.

Nisam znao o kakvoj knjizi se radi, ali sam je kupio jer je koštala samo 20 penija. Htio sam kupiti jeftin okvir, pa da imam lijepu sliku na zidu. Tek kad sam došao kući vidio sam da sam kupio Kur’an. Bio sam zaprepašten kad sam to saznao. Moja prva reakcija bila je da ga bacim. Ali onda sam postao radoznao. Počeo sam ga čitati misleći da ću naći mnogo stvari koje bih mogao iskoristiti protiv muslimana.

Mislio sam da je Kur’an pun proturječnosti. Kad sam bio mlad, moja majka bi iznosila svoja mišljenja i od nje sam naslijedio naklonost ka diskusiji. Sad bih redovno išao do muslimana na Speakers Corneru u Hyde Parku. Tako sam počeo dobijati potpuno drugačiju sliku islama. Slika klanjača kako zajedno klanjaju ostavila je snažan utisak na mene. Nekoliko godina kasnije vratio sam se u rodni kraj.

Dobio sam posao kuhara. Kad sam vidio grupu muslimana na jednom štandu islamskih knjiga pomislio sam: “Evo jedne grupe koju mogu ‘preveslati’, sigurno znam više o islamu nego oni.” Ali kad sam počeo razgovor s njima, bio sam iznenađen njihovim znanjem. Kasnije bih rado odlazio do njih jer sam volio diskutovati s njima. Nakon četiri sedmice uputili su mi izazov. Željeli su od mene da dokažem da je Kur’an neistina i da ih uvjerim da je moj način života bolji. Rekli su mi da će, ako uspijem, prijeći na kršćanstvo, ali ako ne budem imao uspjeha, da bih trebao primiti islam. Prihvatio sam izazov. Nakon mjeseci diskusije s njima vidio sam da gubim i počela me hvatati panika. Prestao sam ići na njihov štand.

Nakon tri godine slučajno sam sreo jednog od njih. U tom trenutku osjetio sam kao da je ogroman kamen pritisnuo moja prsa, ali kad sam mu rekao da želim postati musliman, osjetio sam kako me obuzima mir. 17. novembra 1996. godine donio sam čvrstu odluku da postanem musliman, te sam sljedećeg dana izgovorio šehadet. Od tada sam blizak grupi Hizbu tahrir – to su bili momci sa štanda. Kad sam svoju odluku saopštio svojoj porodici, moja sestra je odmah prestala pričati sa mnom. Otac je bio zapanjen, ali nije želio diskutovati o tome. Moja majka je mislila da se radi samo o fazi, te je više bila zabrinuta šta će reći komšije. Sad mi dozvoljava da klanjam u kući, ali još uvijek odbija da me zove Muhammed (moje kršteno ime je John Ord).

Svoju suprugu koja je pakistanskog porijekla sreo sam nakon što sam prešao na islam. Živimo u Birminghamu gdje ona radi kao učiteljica u osnovnoj školi. Ja sam počeo studij sociologije. Kad pogledam unazad, ne mogu vjerovati da sam radio takve stvari. Kao da se radi o drugoj osobi i drugom životu.

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Ukoliko ste primijetili grešku u članku, OZNAČITE TEKST i nakon toga pritisnite tipke na tastaturi Ctrl+Enter.

NA VRH

Spelling error report

The following text will be sent to our editors: