Prilozi posjetitelja

Onesvjestila sam se kada sam čula učenje Kur’ana

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Potječem iz jedne prilično imućne krajiške porodice, koja je živjela raskalašeno. Ne sjećam se da se ikada prakticirala vjera, štaviše, za to se u našoj porodici nije ni znalo. Za osamnaest godina ne sjećam se da mi je otac uputio makar dvije lijepe riječi ili ukazao neku pažnju ili ljubav. Majka je bila malo drugačija, ali zbog straha od oca i onoga šta će on reći, uvijek je bila povučena. U kući je vladala atmosfera koja se može dočarati riječima “šuti, skloni se, zatvori u sobu, budi nevidljiv…”, pogotovo ako je otac bio u kući. Tako sam nekako odrasla i odlučila studirati u Sarajevu. Brat je bio jedina moja nada, podrška i spas, dar od Boga kojem dugujem toliko u životu i brat kakvog s ponosom, vjerujem da rijetko ko ima. Takav odnos, podršku, razumijevanje, ljubav, to Allah samo daje posebnim majkama, kao sina, i meni kao brata.

Tako sam došla u Sarajevo 2008. godine da studiram. Odahnula, rodila se, prodisala od tutorisanja i svega onoga što me gušilo. Brzo sam zapostavila fakultetske obaveze. U strahu da se vratim kući, da obnovim godinu i slično, napravila sam veliku grešku. Udala sam se…. Upoznali smo se, počeli živjeti zajedno, zatrudnjela sam jako brzo i vjenčali smo se. Tada moj život tek gubi smisao… Prva trudnoća, sepsa… Nekako, opet Božijom voljom, izvučem živu glavu s dijagnozom da neću moći da imam djecu i svašta nešto. Nakon dva mjeseca ostala sam trudna… Gle čuda, moj sin rodio se živ i zdrav. Prve dvije godine idealan brak i ljubav… život u zajednici, polahko počinju problemi. Onda malo veći, onda lom živaca… maltretiranja od strane njegovih roditelja (otac liječeni alkoholičar – nikad izliječeni, majka – čak ne želim da izgovorim). Uglavnom, za moje je roditelje sve to bilo šokantno. Udala se u jednu sobicu bez osnovnih potreba za život (električni šporet, frižider, kuhinja, veš-masina…, to je za kuću u koju sam došla bio pojam).

Nije mi to smetalo, sve se to može kupiti, nebitno je. Ali, odnos ljudi u čiju sam kuću došla bio je užasan. Ništa moje nije valjalo, moji su nas hranili dvije godine, ni oni nisu valjali i sl. Od svega toga ja sam pucala psihički. Plakanje po cijele noći, bespomoćnost, nerazumijevanje i sl. Beba je bila tu, nisam imala puno pristupa djetetu… muževa majka je bolje znala sve od mene. I tako, dan po dan, pucala sam ja, pucao je muž. Jednog dana spremila sam se i rekla: “Idemo, ne znam gdje, ali idemo.” Trudna, drugi put. Nađem stan i preselimo se. Eh, tad je sve počelo i počinjat će još… Tek tad uviđam šta, kako i s kim živim, kome sam djecu rodila. 

Ja trudna po drugi put, s malim djetetom. Saznajem da mi je muž teški kockar. Noći počinje da provodi u kafanama, na aparatima. Svaki pokušaj razgovora rezultirao je psovkama, maltretiranjem, fizičkim nasrtanjem. Dođe i porod, pakao. Sedamnaest dana nakon poroda telefonski sam obaviještena da je moj muž opljačkao poznati restoran u gradu, istog dana dobijam obavijest i da nije ništa plaćano za najam stana i da iselim do dvanaest sati sljedećeg dana. Kolaps, ali totalni. Porođena na carski rez, s dvoje male djece, spremim se i odem kod njegovih da im kažem da više tako ne mogu. Njegova majka začudila se svemu tome i rekla da će ga to proći i da mu kažem da se ne glupira. Moji roditelji ništa nisu znali, a od sramote nisam im smjela ni reći.

Nakon nekoliko dana zbog kockarskih dugova mog muža, otmu mi dijete u parku ispred zgrade. Dva puna dana sam ga tražila. Nikoga od njegovih nije bilo briga… Tada sam spremila djecu i otišla kodnjegove majke, kojoj sam predala djecu i rekla da nisam ponijela ni hranu ni odjeću jer to i nemaju. Tada sam se zaposlila i radila dvije smjene da bih vratila dugove svog muža jer me za rukav povlačio svako ko me i znao, nije znao i slučajno sreo. On se ni tad nije mrdao s mjesta, po pet dana se nije pojavljivao kući. Razvod nije želio da mi da, a prijetio je da ćemi oduzeti djecu ako pokrenem razvod. A ja, glupa, mlada i naivna, prije svega neupućena u zakon. Nije imao ko da me sasluša, posavjetuje… Tako sam radila nekoliko mjeseci, kolabirala… Zbog psihičkog stanja dobijem otkaz na poslu. Zaposlim se opet. Svađe stalno, prijetnje, uznemiravanja. Ja šutim i dalje. Počinjem da gubim svijest na ulici, u tramvaju, na poslu. Bolovi u stomaku, sedmično tri puta na injekcijama. Po cijelu noć na infuzijama, sama. Nikog nije briga, moji ne znaju.

Jednog dana padnem na ulici, nekako nađu broj mog oca, nazovu ga i kažu mu. Dijagnosticiraju mi ranu fazu karcinoma na želucu, masu čireva, bakterija i jada nekakvih. Razlog – stres. Nervna baza. Primorana, sjednem i sve ispričam ocu, majci, bratu. Prvi put u životu da saslušaju šta imam reći i da dobijem podršku. Terapije i liječenje, ali i isti problemi. Tad se sve počelo okretati. Nije me više ništa zanimalo. Nisam htjela da znam ni za šta. Muž je i dalje živio isti život. Ista priča, djeca ostaju kod njega. Tako sam i ja krenula poslije posla da izlazim u kafane, da hodam i glupiram se, što nikad do tada u životu nisam radila. Upoznala sam jednog muškarca i počela s njim da provodim dane. Ništa mi više nije bilo vrijedno niti je imalo smisao. Počinju da mi se dešavaju strašne stvari. Snovi su me proganjali. Budila sam se u kaburu, vidjela sam ćefine, daske. Pronalazila poruke u sopstvenom mezarluku na kojima je pisalo: “Prouči Kur’an. Moli te tvoj brat.”

To je bio najčešći san i snovi kao taj. Sanjala sam svaku noć po neku strahotu. Mačke su mi otkidale dio po dio tijela, budila sam se u ogromnim bolovima, ustajala bih noću i budila se u zoru u skroz drugom dijelu ulice ne znajući kako sam tu dospjela. Sanjala sam djecu koja vrište, krvare iz očiju i opet sebe u mezarluku, svoju dženazu, svoje gasuljenje i slično. Psihički, bila sam luda i sama. Djeci nisam mogla prići, nisam osjećala potrebu ni za čim, ni za bilo kim. Samo sam se zatvarala i šutjela u sobi kao neki zombi. Muž i dalje živi svoj život. Osjetio je da ima neko s kim provodim vrijeme pa je stvar bila još gora. Bila sam sad i kurva, nemajka i sve ostalo. U decembru, ne znam kako i zbog čega, desila se moja prva nesreća. Pala sam, slomila nos, bradu i sva se izubijana, nakon sedam dana, otvorila su mi se vrata automobila i ja sam izletjela na cestu gdje me pokupilo auto iza i odnijelo na drugi kraj ulice. Bila sam svjesna, prebačena u bolnicu, bez ijedne ogrebotine. Bila sam u šoku, a i cijela bolnica. Mali postotak ljudi ne bi to preživio, ja sam imala ogrebotinu na koljenu. Ugruhana sam bila. Na bolovanju dva mjeseca.

Muškarac s kojim sam izlazila nije mogao da podnese kad sam rekla da ne mogu da živim tako više. U afektu je došao kući i rekao mom mužu sve. Hvala mu mnogo. Ja sam u toku ta dva mjeseca ležanja, slučajno na televiziji naišla na neki islamski kanal. U toku je bilo učenje Kur’ana. Počela da se tresem, da plačem, gušila sam se i onesvijestila se. Mužu sam ispričala šta se dogodilo. Bio je u nevjerici. Sljedećeg dana abdestila sam se, prvi put u životu, uzela sam telefon i pustila suru El-Bekara na telefonu. Isto se ponovilo. Tada sam pozvala roditelje i zamolila ih da dođu. S njima sam ponovila isto to, bilo je strašno. Nisam mogla podnijeti ništa što se učilo, počela bih plakati, vrištati, bacati sa sebe odjeću, ispuštati krikove i opet bih se onesvijestila. Otišli smo da mi se prouči rukju, isto se dogodilo. Bila sam u panici, strah je prožimao cijelo moje biće. Tada sam napamet naučila prvu suru, pa drugu i tako redom. Naučila sam klanjati. Počela svake večeri prije spavanja slušati učenje Kur’ana na netu. Prestali su strašni snovi.

Prvih nekoliko mjeseci bilo mi je teško klanjati. Zanijetim, počnem, počnem plakati nekontrolirano ili se smijati, subhanallah. Borba je trajala jedan duži period. Viđala sam sjene po kući, čula korake, lupkanje, pogotovo kad bih pustila učenje na zvučnike. Strašno je bilo. Počela sam izučavati svijet džina, šta je i kako je to. Sve mi je bilo novo. Muž je počeo isto da klanja. Djeca su s nama, pravimo svoju kuću. Krenuli smo ispocetka, nanovo sve. Zaboravili smo sve što se ikada dešavalo prije toga i ne spominjemo to. Prvi put nakon deset godina spavamo u istoj sobi, u istom krevetu, s djecom. Strogo vodim računa šta radim, govorim i kako se ponašam. Djeci pokušavam na sve moguće načine nadoknaditi sve ovo vrijeme koje smo protratili. Želja i nijet mi je da, kad uselimo u kuću, ako Bog da, da se pokrijem i još više učvrstim u vjeri. Da mi Allah, dž. š., oprosti grijehe i smiluje mi se.

Njemu hvala, na svemu dosad, što sam živa, djeca živa i zdrava i što me sačuvao još veće propasti. Ono što me najviše potaklo da se javim i pišem jeste san od neke večeri. Sanjala sam opet da je Sudnji dan i da mi se čita presuda. Bila sam tako mirna, spokojna, bez straha. Čula sam glas u toj ogromnoj zelenoj prostoriji s vodopadima da ne plačem više, da sam spašena, da imam još jednu stvar samo da obavim da uđem u Džennet. Probudila sam se i loše se osjećam. Uvijek se loše osjećam od takvih snova. Prvo što sam pogledala jeste kako sam spavala i koje je doba. Na desnoj strani u osam ujutro. Ne znam, voljela bih da nemam te snove, da sam kao ostali svijet. Snovi me svih ovih godina vode tako. A mene to izluđuje. Neka nam dragi Bog svima oprosti, smiluje se i olakša!

Tekst poslala sestra S. B.

Pošaljite nam i vi vašu priču na adresu: Prilozi_posjetitelja@mail.com

 

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Ukoliko ste primijetili grešku u članku, OZNAČITE TEKST i nakon toga pritisnite tipke na tastaturi Ctrl+Enter.

NA VRH

Spelling error report

The following text will be sent to our editors: