Pokriješ li se, nećemo moći biti skupa / Taj dan je bio dan mog ponovnog rođenja
U par navrata stvarala se želja da stavim hidžab, ali je istovremeno bila prisutna sumnja i nesigurnost. Muž svakako nije bio oduševljen tom idejom. Kako me ta želja nije prolazila, čvrsto sam odlučila da ću se pokriti prije ramazana, a reakcija muža je bila:”Ja nisam mislio provesti život sa pokrivenom ženom i ne želim to, nećemo moći biti skupa”. Samo sam šutila i molila Allaha dž.š.da promijeni njegove misli a ako ne promijeni ostati ću sama sa djecom i bez muža a i to je od Allaha dž.š. Prvi dan ramazana ustala sam na posao i stavila hidžab, nervozna krenula sam iz kuće razmišljajući o reakciji kolegica na poslu. Kada sam se pojavila srce mi je ispunilo oduševljenje kolegica i čestitke na odluci, osjećala sam se posebno, ispunjeno.
Samo me muž nije vidio taj dan već sljedeći. Šutio je pola dana i kada nisam mogla više pitala sam ga zašto ništa ne govori, samo se nasmijao i odgovorio:”Shvatio sam da se ne trebaš ti promijeniti već ja i od sada živimo drugim životom.” Na te riječi mislila sam da će mi srce iskočiti, čvrsto smo se zagrlili i krenuli u novi život sa svojom djecom.
___________________________
Taj dan je bio dan mog ponovnog rođenja
Kao kćerka imama imala sam želju u ime Allaha da stavim hidžab, međutim u vrijeme vladanja komunizma, posrednici komunističke vlade nisu dopuštali nošenje hidžaba jer bi te osobe bile diskrimirane u mom mjestu. Moj otac je umro veoma mlad na mojim rukama, imao je infarkt u četrdeset prvoj godini života. To se desilo pred samu agresiju. Sa mnogo tuge sam ga ispratila na najljepše mjesto, ahiret. Nakon njegove smrti sam stavila hidžab i nosila punih šest mjeseci, ali su mi ga drugi skinuli sa svojim komentarima i diskriminacijom. Poslije godinu dana sam se udala u porodicu koja i nije vjerski nastrojena.
Nakon godinu dana rodila sam djevojčicu moje prvo blago. Zbog ratnih okolnosti moja kćerka se teško razboljela i sa punih osam mjeseci preselila na ahiret. Od tuge i žalosti sam se i ja razboljela. Psihički sam klonula, ali sjetila sam se da je to sve Allahova odredba i da ću i ja jednog dana otići na ahiret ka svojim voljenima i kod dragog Allaha.
Godine su prolazile, djeca odrastala i gradili svoju sreću a meni je uvijek falilo ono nešto a to je hidžab. Sve te godine sam gledala za ženama sa hidžabom i divila im se kako su lijepe i pokorne Allahu dragom. Godine 2018-te 28. oktobra sam čvrsto odlučila da se pokrijem definitivno, pa neka mi govore šta hoće oni koji se sa tim ne slažu, koji se ismijavaju a bajgi su muslimani. Taj dan je bio dan mog ponovnog rođenja i moje odluke da promijenim sebe i svoj cjelokupni način života. Dani su prolazili a ja najsretnija na svijetu, ponosna, prvi put u životu jer znam da će sada Allah biti zadovoljan sa mnom. Ljudi nisu bili zadovoljni. Počeli su mi govoriti: “Koliko te plaćaju što si pokrivena?”. Omalovažavali su me i smijali mi se iza leđa.
Željela bih da podržim sve djevojke, žene a i starije žene jer nikad nije kasno pokriti se najljepšom krunom na svijetu a to je hidžab. Ne bojte se nekih loših ljudi i njihovih komentara, jer kakvi god Vi bili čak i najbolji pojedini će naći mahanu u Vama. Ja se nadam ako Allah da, da će se jednog dana ovaj dunjaluk smiriti i da će biti bolji život za muslimane i muslimanke koje prakticiraju pravu vjeru i slijede sunnet našeg resulullaha.
Ovu priču sam napisala u znak zahvalnosti sestrama iz Oaze Tuzla koje su me posjetile dale mi veliku podršku i obradovale lijepim poklonima. Izvinjavam vam se seke moje što nisam napisala prije ovu priču jer sva moja osjećanja ne mogu stati na ovaj papir, ali eto potrudila sam se da ipak bude nešto dobro i korisno i za druge. Hvala vam, Allah vas nagradio. Volim vas mnogo sve u Oazi.
Sestra Edina
Ukoliko pronađete gramatičku grešku, OZNAČITE TEKST i prijavite tako što ćete pritisnuti Ctrl+Enter kada je tekst označen.
