Tekstovi

Svaki Allahov rob voli Njegove blagodati, bio Mu na tome zahvalan ili ne. Ne možemo reći da postoji čovjek koji nije sretan jer je zdrav, bogat, jer ima porodicu. Istina, oni koji imaju određene blagodati često ih ne cijene, ili čak, zaokupljeni sitnicama, i ne primijete koliko im je blagodati dato.

Često, što od sreće, što od ponosa, a nerijetko i od primjese oholosti ili prkosa, zaboravimo da oko nas žive ljudi koji se bore sa različitim iskušenjima. U onom momentu kada im počnemo pričati o svojim blagodatima, možda će ih, čak i nesvjesno, zaboljeti nešto „oko srca“. I nije to znak slabog imana, već prirodne ljudske slabosti. Uzvišeni Allah u Kur’anu kaže:

„A da neće svi ljudi postati jedan ummet (nevjernici), Mi bismo krovove kuća onih koji ne vjeruju u Svemilosnog od srebra učinili, a i stepenice uz koje se penju.“ (sura Ez-Zuhruf, 33)

Upravo zbog te prirodne ljudske slabosti, vjernik bi trebao da moli svoga Gospodara da mu odstrani zlobu i zavist prema drugim ljudima, a naročito prema vjernicima: “Oni koji poslije njih dolaze – govore: ‘Gospodaru naš, oprosti nama i braći našoj koja su nas u vjeri pretekla i ne dopusti da u srcima našim bude imalo zlobe prema vjernicima; Gospodaru naš, Ti si, zaista, dobar i milostiv.'” (sura El-Hašr, 10)
___________

S druge strane, vjernik je i obazriv. Nije egoista koji uživa u Allahovim blagodatima bez osvrtanja na druge ljude. Tome nas uči i samo davanje zekata i sadekatu-l-fitra, ali i mnogo situacija iz prakse Poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi wa sellem.

Dok uživamo Allahove blagodati trebamo biti svjesni da neko nema ono što mi imamo. Da neko čezne za tim. Zamislimo kako je bolesnom slušati o zdravlju, osobi bez roditelja o  nečijim roditeljima, ili bez supružnika, ili bez djece… Kako je slušati siromašnom o skupim putovanjima neke osobe, ili o „luksuzu“ koji mora imati. Dunjaluk je varljiv, i zasigurno nikoga neće koštati da bude obazriv i da svoj govor ili svoje blagodati prilagodi osobi sa kojom razgovara. Ako se sretnu dva brata, jedan bez posla a drugi dobro situiran, zasigurno neće biti lijepo da situirani brat većinu razgovora govori o svom poslu, ulozima, planovima putovanja i slično. Takvo što će činiti samo ukoliko želi bratu pomoći, ponuditi neku poslovnu priliku i slično.

Također, i sestra koja ima djecu neće većinu svog razgovora sa sestrom koju Allah još uvijek nije opskrbio potomstvom govoriti o svojoj djeci. Umjesto toga, razgovor će prilagoditi onome što će sestru uveseliti.

Zanimljivo mi je bilo jednom naići na status sestre koju je Allah iskušao gubitkom djeteta, status koji je govorio o njenoj tuzi kada vidi slike tuđe djece. Međutim, nije razmišljala da li ima sestara koje su na ovaj ili onaj način izgubile muževe, i koje će možda pogoditi njene slike sa mužem. Milostivi ju je kasnije počastio drugim čedom, i hvala Mu na svim blagodatima kojima obasipa Svoje robove.
__________

Upravo zbog toga što mi kao ljudi često živimo život prema svojoj mjeri i uvijek gledamo samo sebe, trebamo barem na trenutak pokušati „obući tuđe cipele“ i biti drugima pozitivna terapija, a ne neko ko će ih svojim riječima ili djelima povrijediti. Neko ko će im otvoriti ranu ili dodati sol na ranu. Riječi su, iako bezazlene u našim percepcijama, često najsmrtonosnije oružje. Pitanje paru bez djece „Šta čekate?“ može mnogo da zaboli. Ili momku/djevojci koji nisu u braku. Ili… Koliko je mladih uništilo svoj život zbog nasilja koje je bilo „samo“ verbalno. Lijepa riječ je poput lijepog drveta, kako kaže Uzvišeni Allah u Kur’anu. Zamislimo samo da naša riječ bude sebeb nečijeg izlječenja, nečijeg napretka, nečijeg osmijeha ili osjećaja radosti.

Zamislimo samo život bez manje „idealnih“ života na društvenim mrežama, bez prikazivanja svake blagodati koju imamo i svakog koraka kojeg napravimo. Koliko bi ljudi, kojima su uskraćene blagodati, lakše živjelo. Koliko bi se lakše borili sa vlastitim borbama….

Možda ne možemo promijeniti svijet i dešavanja u njemu na bolje. Ali sigurno možemo biti bolji svome društvu, biti bolji mi. Budimo empatični. Unosimo radost u srca drugih. Budimo obazrivi i uljudni. A svoju radost ljubomorno čuvajmo i budimo Gospodaru svome zahvalni.