Priča iz jedne knjižare

“Ako Mi budete zahvalni, Ja ću vam, zacijelo, još više dati.” (Ibrahim, 7)

Prije nešto manje od mjesec dana počela sam da radim u jednoj lokalnoj knjižari. Idealan period za upoznavanje sa tim poslom, s obzirom na predstojeće septembarske dane. Ovih dana knjižare su pune. Kroz njih dnevno prošeta na desetine djece i roditelja u potrazi za svim potrepštinama za školske dane koji slijede. Iako sam svjesna činjenice da nam dobro odgojene djece u današnjici manjka, nisam uspjela ostati ravnodušna na brojne situacije s kojima sam se susrela. Danas, kao nikada do sad, postoji nebrojeno mnogo literature na temu dobrog i uspješnog odgoja. Iako je dobar i uspješan odgoj vrlo relativan pojam, za svakog drugačiji.

Danas se također, kao nikada do sad, takva literatura iščitava. Ali rezultata nema. Ostali smo uskraćeni za uspješno odgojene. Pristojne. Skromne i zahvalne. Djecu u pravom smislu te riječi. A zapravo, nismo ni svjesni koliko nam kvalitet života sutra zavisi od tih malih ljudi koje mi danas zovemo djeca.
_____________

Ono što sam uočila i što bih, između ostalog, izdvojila kao razlog, najblaže rečeno – lošeg ponašanja djece, jeste prezasićenost. Prezasićenost svime. Ta prezasićenost manifestuje se razmaženošću, sebičnošću, neodlučnošću, nezahvalnošću i najzad – bezobrazlukom. Iako možda grubo zvuči kada se ovim pojmovima okarakterišu djeca, koja bi trebalo da predstavljaju čista stvorenja, strašno je suočavanje sa činjenicom da su se upravo te karakteristike razvile kod njih.

Navest ću samo nekoliko primjera. Šestogodišnjak na majčine izuzetno blage i prijemčive savjete o tome da mu nije potrebna Rubikova kocka jer je skupa i ne zna da je slaže, a po to nisu ni došli, odgovara: “Nećeš ti odlučivati o tome šta ću ja kupiti svojim parama.” Ponavljam – šestogodišnjak.

Izjava, ne značajno starijeg: “Moraš mi to kupiti, ne zanima me što je skupo – to mi treba.”

Pa naredna: “Za šta radiš ako ne za mene? Kupi mi to kad ti kažem.”

“Kako ti stara možeš znati koja je pernica za mene bolja?”

I tako unedogled.

Izjave koje u trenutku zaustave moj svijet i teleportuju me dvadesetak godina unaprijed. Hipotetički, kako li će izgledati nekoliko narednih generacija? Da li uopće može gore od ovoga? Ja ne želim prihvatiti da može, jer je meni ovo dovoljno loše. A sve ove izjave nisu ništa drugo do produkt našeg ponašanja. Ogledalo nas samih. Naučeno ponašanje. Pa gdje smo onda mi?!
______________________

U svoj toj zapanjenosti i gubitku nade da i dalje postoji ono razumno, milo, čisto stvorenje, vrata knjižare otvorio je čovjek srednjih godina sa troje djece. Dječak i jedna djevojčica drugi, a druga djevojčica četvrti razred osnovne škole. Njihov babi, kako su ga oni zvali, izgledao je vidno izmoreno. Radničke ruke, pune modrica. Podočnjaci. Radna garderoba. Tražio je knjige za djecu. Potom, da im pokažem pernice. Djeca su izabrala pernice u roku od dva minuta. Bez imalo prenemaganja i izvoljevanja. Uzeli su najpovoljnije, a on im nije tako rekao.

Poslao ih je da izaberu sveske i svako dijete je uzelo samo po tri, iako smo ih svi ubjeđivali da im to neće biti dovoljno. Pogledali su me i starija djevojčica obratila mi se riječima: “I ovo što smo uzeli je previše. Previše smo para babiju potrošili, on puno i naporno radi za to. Sramota nas je.” Drugo dvoje su je gledali i klimanjem odobrili ono što je rekla.

Ostala sam bez teksta. Ali, onako istinski. Moram naglasiti da je komunikacija bila propraćena sa “hvala, molim vas, izvinite, mogu li”. Bez podizanja tona, guranja, nadvikivanja i bilo čega na šta sam, do tog momenta, već bila naviknuta. To troje malih ljudi naučilo me je mnogo čemu i bacili su sjenku na desetine prije njih koji su govorili u prilog tome da dobro odgojene djece skoro da više nema. A ima. I hvala Allahu što je tako.

Mali Meho, njegovo ime sam zapamtila, i njegove dvije sestre. Veliki ljudi zarobljeni u tijela djece.

A njihov babi nije proveo sate iščitavajući bestselere na temu dobrog odgoja, nije išao na trudničke i postporođajne seminare sa suprugom. On nije čovjek u odijelu, gazda firme, vlasnik skupocjenih automobila. On nije akademski građanin i, po parametrima društva, obrazovan čovjek. Ali je on ono što svi oni kojima se prethodno pomenuti atributi mogu pripisati, teško mogu biti. Dobar otac. Odgajatelj razumne, zrele, poslušne i zahvalne djece. Odgajatelj onih koji će mu sutra znati reći hvala. A to i danas znaju.
___________________

A zahvalnosti nam nedostaje. Prezasićeni smo svega. Nesvjesni blagodati. Pa smo postali bahati i bezobzirni. Nismo svjesni da takvih ponašanjem izazivamo Allahovu srdžbu.  I problem  upravo leži u toj nesvjesnosti. Nismo svjesni sebe. Prvi korak ka rješavanju problema jeste shvatanje i prihvatanje da problem zapravo imamo. Potiskivanje i negiranje – idealizovanje samog sebe i konstantno traženje krivice u drugima samo će nas odvući u dublji ponor.

Ibn Kajjim, u svom vrijednom djelu Uddetus-sabirin ve zehiretuš-šakirin, rekao je: “Položaj zahvalnosti u vjeri ubraja se u najveće položaje, iznad je zadovoljstva jer je zadovoljstvo produkt zahvalnosti. Zahvalnost je pola imana. Inače, iman se sastoji iz dva dijela: zahvalnosti i strpljenja.” (Str. 88)

Hvala malom Mehi i njegovim sestrama. Molim Allaha da takvih bude još puno. Onih koji će učiniti što brojne knjige i seminari o odgoju nisu. Jer rezultati su izostali. Sve je ostalo na riječima. A riječi iščeznu. Onako, baš brzo. Djela se pamte. Oni kroz djela uče. Pa budimo im dobar primjer.

Gospodaru, učini nas dobrim odgajateljima svog nefsa, prvenstveno, a onda i generacija ispred nas. Učini nas od svjesnih blagodati i onih koji na njima zahvaljuju. O Svemoćni, ne dozvoli da naša srca streme ka bilo čemu osim ka Tvom zadovoljstvu, jer ukoliko to ne bude slučaj, put ka propasti nam je zagarantovan. Allahumme amin!

 Sestra J. S.
_____________

Pošaljite nam i vi vašu priču/prilog na adresu: Prilozi_posjetitelja@mail.com / ili  putem naše FB stranice