Pokajnici

Priča jedne ruskinje

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

I, tako, ponudio im je bavljenje pokvarenim poslom – prodaju tijela i casti. “Ko pristane, neka se raduje brzoj zaradi”, govorio im je dok ih nije nagovorio. U njihovim srcima nema imana, niti postoji moralna smetnja koja bi ih sprijecila od takvog djela. Odbila je samo jedna, a onaj joj priprijeti i rece da je je izgubljena u ovoj zemlji. Djevojka je zgrabila svoj pasoš i pobjegla na ulicu. Nije imala ništa osim onoga što joj je pokrivalo tijelo, a i to je bilo vrlo oskudno. Bila je zbunjena. Nije znala kud bi

Zbilo se u ovome vremenu. Dogadaji o kojima pišemo izgledaju nevjerovatno, ali je sve i istinito. Do najsitnijeg detalja. Prica pocinje u jednoj od država Arapskog zaljeva, u koju je došao Rus sa grupom djevojaka. Namjera im je bila da kupe elektricne uredaje i unesu ih u Rusiju kao privatne stvari. Tako su oslobodeni poreza i placaju male dažbine. Ruski trgovac preuzima robu i prodaje je po znatno vecoj cijeni, tako da plati i djevojkama za njihov trud. Ovakva trgovina veoma je raširena medu Rusima.

Helem, ovaj Rus pošao je na put sa grupom djevojaka. Medutim, stigavši tamo gdje je bio naumio, ponudio je djevojkama drukciji plan: “Došle ste ovdje da biste mizerno zaradile, a ova zemlja je bogata i u njoj žive ljudi koji dobro placaju. [ta mislite kad biste vi…” I, tako, ponudio im je bavljenje pokvarenim poslom – prodaju tijela i casti. “Ko pristane, neka se raduje brzoj zaradi”, govorio im je dok ih nije nagovorio. U njihovim srcima nema imana, niti postoji moralna smetnja koja bi ih sprijecila od takvog djela. Odbila je samo jedna, a onaj joj priprijeti i rece da je je izgubljena u ovoj zemlji. Djevojka je zgrabila svoj pasoš i pobjegla na ulicu. Nije imala ništa osim onoga što joj je pokrivalo tijelo, a i to je bilo vrlo oskudno. Bila je zbunjena. Nije znala kud bi.

Kazuje onaj koji nam prica ovaj dogadaj: “Išao sam ulicom zajedno sa majkom i dvije sestre. Iznenadi nas djevojka koja je žurno išla ka nama. Obradovala se kad je saznala da govorimo engleski i ispricala šta joj se zbilo. Odlucili smo je primiti. Pokušavala je telefonirati, ali bez uspjeha… Moje sestre su se prema njoj odnosile kao prema rodenoj sestri. Pocele su je upoznavati i sa islamom. Ona je to uporno je odbijala. Otkrili smo da je iz ekstremno ortodoksne porodice koja mrzi islam i muslimane. Ipak, pomagao sam sestrama i podsticao ih, a ponekad se i sam ukljucivao u raspravu. Jednog dana sam donio knjigu o islamu na engleskom jeziku.”

Pricu nastavlja knjižar: “Drugi put je došao sa cetiri žene. Tri su imale hidžabe, dok je cetvrta, ljepotica, bila otkrivenog lica. Muškarac je kazao da je ona Ruskinja i da je pocela prihvacati islam te je tražio druge knjige i kasete o islamu. Dao sam mu knjige… Ponovo je došao i rekao da je ona primila islam i da želi to obznaniti. Tražio sam da procita neke knjige, jer vlasti u toj zemlji zahtijevaju ispit. Procitala je, pa je došao sa njom kod mene i ona je položila ispit. Nakon što je to javno obznanjeno, prijatelja sam uputio na žene koje poducavaju Kur’anu… Poslije izvjesnog vremena svratio je do mene, zajedno sa svojom ženom.

Sretan je i kaže da mu je, hvala Allahu, dobro… Iznenadilo me da je ta žena bila potpuno pokrivena, ne onako kao njegova mati i sestre, vec se na njoj nije ništa vidjelo. On rece: “Nakon ženidbe, otišao sam sa njom na pijacu, da kupimo neke potrepštine. Moja žena je ugledala potpuno pokrivenu ženu. Zacudila se tom izgledu, pa upitala zašto je to tako, je li radi neke mahane. Odgovorio sam: “Ova žena se pokrila onako kako je Allah zadovoljan sa njom i Njegov Poslanik, s.a.v.s.” Poslije mi je rekla kako se cudila kad god bih ušla u prodavnicu jer oci prodavaca nisu silazile sa njenog lica. “Dakle, ovo je zaštita za moje lice i ono se mora pokriti. Ono mora biti samo za mog muža. Necu izici sa pijace bez hidžaba”.

Dalje prica njezin muž: “Bio sam prisiljen kupiti joj hidžab. Obukla ga je.”

Knjižar pripovijeda: “Pokrenule su se vijesti o Ruskinjinom mužu. Mislim da je Palestinac. Pojavio se šest ili sedam mjeseci poslije i objasnio da ga nije bilo zato što mu je supruzi istekao pasdoš, pa su morali izvaditi novi, u istom gradu u kome ga je dobila. Ona je htjela krenuti u hidžabu. Upozorio je da ce im to donijeti probleme. Ona je, pak, rekla da odbija pokoriti se nevjernicima, griješnicima koji su džehennemsko gorivo, i da ne želi biti nepokorna Allahu, dž. š.

Prica njezin muž: “Ušli smo u avion. Ljudi su gledali u nas. Posluga je dijelila hranu a sa hanom i alkohol, koji je uskoro poceo djelovati. Glasno su se smijali i pokazivali na nas. Moja žena se ravnodušno smijala i prevodila mi šta govore o njoj. Osjecao sam kao da mi strijela ulazi u srce i ne izlazi iz njega. Ona me thešila: ´Ovo je ništa u usporedbi sa onim što su doživjeli ashabi´… Stigli smo u taj grad u koji smo krenuli. Mislio da cemo otici njezinoj kuci i smjestiti se kod njezinih, pa zatim obaviti poslove. Moja žena je razmišljala drukcije: ´Ne moja porodica je izrazito ortodoksna i ne želim sada ici njima. Prvo cemo unajmiti sobu, završiti poslove oko pasoša i onda posjetiti moje´. Shvatio sam da je to ispravno.

Sutradan smo otišli u ured za izdavanje pasoša. Službenik je tražio stari pasoš i slike. Moja žena je dala crno-bijele slike, sa hidžabom, i vidi joj se samo lice. Oni su tražili fotografiju na kojoj se vide lice, vrat i kosa. Zatim bi nas svaki službenik slao sljedecem, sve dok nas nisu poslali direktoru ureda, a direktor je bila žena. Nije nam izišla ususret. Bila je krajnje neljubazna.Rekla je: ´Niko vam nece rješiti taj problem osim glavnog direktora u Moskvi!”. Moja žena se okrenula i rekla: ´Halide, putujemo u Moskvu!´ Pokušavao sam je ubijediti: ´Pasoš ce vidjeti samo odredene osobe, i to iz prijeke potrebe, a zatim ga niko ga nece gledati dok ne istekne makar godina dana!´ Odgovorila je: ´Ne, nemoguce je da se pojavim sa takvom slikom nakon što sam upoznala Allahovu vjeru. Ako odbiješ putovati sa mnom, možda cu sama otputovati, držeci se propisa koji važi u daruri!´

Otputovali smo u Moskvu. Ali, ponavljalo se isto. Tako smo stigli kod glavnog direktora. Bio je od najodvratnije sorte ljudi. Upitao je: ´Ko ce meni dokazati da su ovo tvoje slike?´ Tražio je da ona otkrije lice, ali je moja supruga insistirala da ce to uciniti samo pred nekom službenicom. To ga je naljutilo. Pasoš i fotografije zakljucao je u ladicu. ´Nemaš ni starog, niti novog pasoša, sve dok ne dodeš sa slikama koje potpuno odgovaraju!” Pokušao jê ubijediti, ali bez koristi. Nastavio sam je ubjedivati – da Allah ne duži nikoga preko njegovih mogucnosti, ali mi je odgovorila ajetom: ´Ko se Allaha bude bojao, On ce mu izlaz naci i opskrbit ce ga odakle se i ne nada´.

Direktor nas je istjerao iz kabineta… Mi smo nastavljali medusobno ubjedivanje sve do noci. Klanjali smo jaciju, jeli ono što se našlo, a onda sam htio spavati. Rekla mi: ´Halide, mi smo u situaciji kad se trebamo Allahu obratiti. Ustani!´ Ustao sam i klanjao koliko sam mogao, a zatim legao. Ona je nastavila klanjati. Tako do jutra. Probudila me da zajedno klanjamo sabah, a potom pozvala u ured za pasoše. ´A slike?´, pitao sam. Rekla je: ´Idemo probati. Ne gubi nadu u Allahovu milost´. Otišli smo… I, u prvi biro nas pozva službenik. Pita moju ženu je li ona i ta. Odgovorila je. ´Uzmi svoj pasoš!´, kaza. Bio je bio gotov. I to baš onakav kakav je ona tražila. Platili smo taksu i uzeli pasoš. Izlazeci, ona mi kaza: ´Nisam li ti rekla da ce Allah naci izlaz onome ko se Njega bude bojao´. Ove rijeci ostavile su veliki dojam i trag u mome srcu. Nešto takvo nisam doživio kroz sva predavanja i poducavanja koja sam prošao.

Službenik je još rekao da se pasoš mora ovjeriti u gradu u kome je moja žena rodena. Smatrali smo to prilikom da posjetimo i njenu porodicu. Stigli smo tamo, iznajmili sobu, zatim ovjerili pasoš i otišli smo u posjetu njezinoj familiji. Vrata je otvorio mladic. Njezin brat. Obradovao se sestri i zacudio njezinom licu. Ona je ušla smijuci se i grleci brata. Ušao sam iza nje… Stan je bio skroman. Osjecali su se tragovi neimaštine. Svi su govorili na ruskom i ništa nisam razumio, ali sam primijetio da ton diže. Galama se povecavala. Izidoše tri mladica i starac. Medutim, dobrodošlica zetu pretvorila se u udaranje.

Pomislio sam da cu se oprostiti sa dunjalukom. Nisam imao izbora: otvorio sam vrata i pobjegao na ulicu, a oni za mnom. Pomiješao sam se medu ljude i pobjegao im. Uputio sam se ka hotelskoj sobi, nedaleko od ženine kuce… Na celu, nosu i obrazima vidjeli su se tragovi udaraca. Iz usta mi je tekla krv, odjeca mi je bila pocijepana. Pomislio sam: ´Spasio sam se, ali kako je sada mojoj ženi?´ Moj problem je to što ne mogu bez nje. Veoma sam je zavolio. Razmišljao sam: ´Možda ce se ubiti, ostaviti me, sigurno ce se odreci islama, sigurno…´ [ejtan je radio svoj posao. Misli su mi se vrtile u glavi, sve dok se nisam pomirio s time da više nemam žene´.

Sta da radim? Da idem njenoj kuci? Nemoguce! Glava u ovoj zemlji je jeftina. Moguce je za deset dolara iznajmiti covjeka koji ce me ubiti. Dakle, moram ostati u sobi… Ostao sam sve do sabaha. Promijenio sam odjecu i izišao da izvidim situaciju. Izdaleka sam pratio šta se dogada ispred njihove kuce. Vrata su se otvorila i izišla su trojica mladica i starac. Oni koji su me udarali. Vrata zakljucaše. Gledao sam nadajuci se da cu ugledati lice moje žene… Nakon nekog vremena, oni ljudi se vratiše. Satima sam hodao ulicom. Drugi dan sam cinio isto. I treci. Gugubio sam nadu. Mislio sam da me žena zamrzila. Ili da je, možda, ubijena. Ali, da je mrtva, morao bi primijetiti kretanje u kuci, posjete bližnjih. Znaci, živa je.

Cetvrti dan, nakon što su muškarci otišli na posao, vrata se otvoriše i pojavi se moja žena. Gledala je lijevo-desno. U svom životu nisam vidio ljepšeg prizora! Medutim, njezino lice bilo je potpuno crveno. I krvavo. Prišao sam i prepao se. Ništa nije imala na sebi osim krpe koja jê pokrivala. Noge su joj bile vezane lancima, a i ruke iza leda. Gledao sam je i plakao. Nisam se mogao kontrolirati. Obrati mi se: ´Halide, slušaj! Prvo, ne brini se za mene. Ustrajala sam na islamu. Tako mi Allaha, ono što sada doživljavam nije ravno dlaki spram onoga što su podnijeli ashabi i Poslanik Allaha, dž.š., kao i vjerovjesnici prije njega. Drugo, molim te, Halide, ne miješaj se izmedu mene i mojih. Trece, cekaj me u sobi dok ti ne dodem, ako Bog da. Dovi što više i klanjaj nocu, jer je namaz najpribraniji kod Allaha, dž. š. Otišao sam u sobu.

Prošao je dan. Drugi. Treci proticao… Krajem treceg dana, neko zakuca na moja vrata. Ko li je to u ova doba? Tišinu probio glas moje žene: ´Ja sam, otvori!´ Otvorio sam vrata. Rekla je da idemo. Obukla je rezervni hidžab koji smo imali i ušli smo u taksi. Rekao sam na ruskom jeziku: ´Aerodrom!´, jer sam tu rijec naucio. On je rekla: ´Ne! Moji ce me tražiti na aerodromu. Zato idemo na selo, pa u drugo, u trece, zatim u cetvrto, peto, pa u neki grad u kome ima aerodrom´. Tako smo stigli na areodrom i rezervirali karte. Polazak je bio kasno. Zakupili smo sobu. Gledao sam suprugu tražeci dio tijela koji nije bio krvav. Nisam ga našao. Pricala je šta se dogodilo. Prvo su je pitali o odjeci. Rekla im je da je to islamska odjeca, da sam ja njezin muž i da je primila islam.

Nisu povjerovali, pa je ispricala šta se sve zbivalo, od pocetka, kako je onaj covjek htio uvuci u prostituciju. Rekli su joj: ´Da si postala prostitutka i prodala svoju cast, bolje bi ti bilo i bilo bi nam draže nego što si nam došla kao muslimanka. Znaj da neceš izici iz ove kuce osim kao pravoslavka ili mrtva!´ Svezali su je. Vezana je slušala kako me biju. Zatim su nju udarali bicevima od ikindije sve dok nije došlo vrijeme za spavanje. Ujutro su otišli na posao, a ona ostala sa majkom i 15-godišnjom sestrom. se bolje osjecala. Ponekad je, onesviješcena, spavala. Zatim su jer bicevali dok ne bi izgubila svijest. Samo su tražili da se odrekne islama, a ona odbijala.”

Supruga, dalje, prica svome mužu: ´Moja sestra je dolazila kod mene i pitala zašto ostavljam vjeru svoje majke i svoga oca, vjeru svojih djedova. Ja sam joj odgovarala i objašnjavala. Ona je pocela prihvatati. Pocele su se razjašnjavati laži u kojima živi. Sestra mi je rekla: ´Ti si u pravu! To je prava vjera. To je vjera koje se i ja trebam držati!´ Predložila je da mi pomogne. Tražila sam da omoguci da vidim tebe. Ona te ugledala na ulici i rekla mi. Otkljucala mi je vrata, i tako sam razgovarala s tobom… Dodatni problem bio je u tome što sam bila vezana sa tri lanca. Jednim za ruke, drugim za noge, a trecim za stub.

Ona je imala kljuc od stuba, u slucaju da moram obaviti potrebu… Sljedeca tri dana sestra je prihvatila islam. Odlucila se žrtvovati i pomoci mi da pobjegnem… Kljucevi od drugih lanaca bili su kod brata… Tog dana je sestra braci pripremila jakog alkohola, te su se okupili da piju. Ubrzo braca i otac više nisu znali za sebe. Sestra je uzela kljuc iz bratovog džepa, otkljucala lance, pa sam pobjegla do tebe… Od sestre sam tražila da ne pokazuje javno islam i da to taji dok se ne ukaže prilika da nešto ucinimo.

Muž završava ovu pricu iz života: ´Vratili smo se u našu zemlju. Odveo sam ženu u bolnicu. U njoj je ostala podugo lijececi tragove udaraca i mucenja. Uglavnom, to je i završetak ovoga kazivanja. Ima tu mnogo detalja nad kojima treba stati, porazmisliti i izvuci pouke. Medutim, to cu prepustiti vama i vašim srcima – da biste shvatili pouku i primili savjet”.

SAFF

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Ukoliko ste primijetili grešku u članku, OZNAČITE TEKST i nakon toga pritisnite tipke na tastaturi Ctrl+Enter.

NA VRH

Spelling error report

The following text will be sent to our editors: