Prilozi posjetitelja

Put ka hidžabu (Priče naših posjetitelja)

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Tako mi Allaha, nikad nisam zapažala pokrivene djevojke, bile su mi potpuno nebitne. Ali, kad jednog dana dođe članica kluba sa mahramom na trening, ja se naježih od neke dragosti. Kad sam vidjela tu djevojku, odmah sam zaplakala, ja sam nju znala svega nekoliko mjeseci, ali taj osjećaj nikad neću zaboraviti…

 U mojoj porodici islam se živio samo za Bajram, ali i tad samo do podne i to je bilo sve. Nije bilo obilaženja rodbine, bajramluka…  Kao dijete sam jedan kratki period išla u džamiju i brzo odustala, nažalost. Moje srce nije bilo vezano za džamiju, meni kao djetetu odlasci u džamiju bili su jako naporni.  Elem, prođe osnovna škola, prođe prvi srednje. Početkom drugog razreda našla sam hairli društvo, to je bio jedan klub akrobatskih i ekstremnih sportova, jako fina ekipa i treneri.

Po prirodi sam jako tiha i povučena osoba, jako stidljiva i stvarno mi dugo treba da se uklopim u novo društvo. Od takvog društva biste vjerovatmo očekivali da su puni sebe, da ćete jedva se uklopiti, ali taj njihov pristup promijenio je moje mišljenje. Čak je moj prvi namaz ustvari bio s njima. Tako mi Allaha, nikad nisam zapažala pokrivene djevojke, bile su mi potpuno nebitne. Ali, kad jednog dana dođe članica kluba sa mahramom na trening, ja se naježih od neke dragosti. Kad sam vidjela tu djevojku, odmah sam zaplakala, ja sam nju znala svega nekoliko mjeseci, ali taj osjećaj nikad neću zaboraviti. Potrčala sam joj u suzama i zagrlila. Sama sebi sam rekla da ću se i ja pokriti kad napunim osamnaest godina.

Nakon toga počela sam malo više učiti o islamu, počela sam tako tražiti pokrivene djevojke, sve te lijepe mahrame i prelijepe kombinacije, moje je srce žudilo za tim, moja je duša bila pusta bez hidžaba i islama.  Kratko je trebalo da kažem: “Ama kakav rođendan, pokrit ću se, inšallah, sad za ramazan, niko mi ne garantuje da ću doživjeti osamnaesti!”

Tako mi Allaha, to je bila najiskrenija odluka u mom životu. Od tog trenutka krenula su pitanja i osude: “A zašto, a nemoj, a mlada si…”, ma da su bar svi bili tako blagi, recimo: “Ti se pokriti? Imaš ti išta u toj glavi? Jesi ti normalna? Ti si ćaknuta? Nema od toga ništa, brzo ćeš se predomisliti!” A svaka riječ me je povrijedila, ali i jačala volju za hidžabom.

S obzirom na to da nisam imala puno pokrivenih prijateljica, ali niti radnji u kojima bih sebi mogla kupiti, za početak, nešto odjeće, bilo je dovoljno da jednoj osobi kažem da ću se pokriti. Allahu ekber, u roku od sedam dana imala sam sve što mi je potrebno, cijeli ormar sam promijenila, ama ni iglica mi falila nije. Bila sam veoma sretna dok sam otvarala pakete i razmišljala: “Subhanallah, do prije sedam dana nisam imala ništa, a tako sam se bojala hoću li uspjeti išta nabaviti da mogu ponosno krunu nositi.”

Dođe i moj divni ramazan, i moj prvi dan sa hidžabom. Tako sam se divno i ponosno osjećala.  Ali s tim dolaze i mnoga iskušenja. Naročito bliže porodice, a ja mlada, još neuka o islamu, i tako sam se teško snalazila u borbi s njima.  Ali, elhamdulillah, sad sam već udata i imam kćerkicu kojoj rado pričam o svom hidžabu i uvijek se pokrivam da ona vidi kako mama namješta mahramu s ljubavlju, želim da i nju okrunišem pa da mi bude prava princeza, inšallah, i ponosna na svoju vjeru i svoj štit.

Svaki novi korak u životu je težak. Ja sam lahko mogla odustati, ali nisam htjela. Hidžab nikako ne može biti pogrešan put, u to sam se mali milion puta uvjerila. Onog dana kad sam se pokrila, dobila sam štit od zlih pogleda, od zlih ljudi.  Niti u jednom momentu nisam razmišljala šta će neko reći, jer taj neko neće pred Allaha stati ispred mene i braniti me, svako za svoje odgovara, on neka priča, ali ću i ja svoju dužnost ispuniti.

Elhamdulillah, njednom nisam došla u iskušenje da skinem mahramu, nikad mi nije bila teret, ja svoj život ne mogu zamisliti bez hidžaba, nikako ne bih bila potpuna, ne bih to bila ja. Preko hidžaba sam zavoljela islam, naučila i živjela! Moj hidžab je moj najbolji korak u životu, ni fakultet ni muž ni beba se s njim ne mogu mjeriti, Allah mi je oslonac i štit, Njemu se uvijek jadam i uvijek mi je duša tek tad mirna. Sve prolazi, dunjaluk, ljudi. Ne želim dunjaluku – treptaju oka posvetiti svoj život, već Vječnom Allahu!

Nakon što sam se pokrila, prestala sam u tom klubu trenirati, ali sam se nastavila baviti sportom u sali gdje su bile samo djevojke. Elhamdulillah, sve se može, hidžab ni u čemu nije zapreka, samo je potrebna jaka volja. Toliko sam postala uspješna sa hidžabom da mi niko nikad više riječi nije rekao. Nakon mene se pokrila i tetična, nakon mene se pokrilo više djevojaka u srednjoj školi. Elhamdulillah, mene je Allah počastio da osjetim Njegovu vjeru, ništa mi više ne treba!

Sestra E. B.

 

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Ukoliko ste primijetili grešku u članku, OZNAČITE TEKST i nakon toga pritisnite tipke na tastaturi Ctrl+Enter.

NA VRH

Spelling error report

The following text will be sent to our editors: