Prilozi posjetitelja

Rastanak sa dunjalukom

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Sjećanje na našeg dragog brata, rahmetli Ekija

Željela bih da sa vama podijelim bol i tugu, radost i dovu… Prije nekoliko dana, na ahiret je preselio naš dragi brat, da mu Allah, s.v.t., podari Džennet. Kakav je to bio insan… podijelit ću sa vama svoje utiske… Prije dvije godine, u ljetnom periodu, sa porodicom sam došla na godišnji odmor u Bosnu. Jednoga dana dok sam u trgovini stajala u redu pred kasom, primijetila sam dva muškarca, jedan je bio stariji, a drugi mlađi momak sa kratkom bradom…

Privukli su moju pažnju jer su na traci za kasu imali toliko puno namirnica, tako da sam pomislila da vjerovatno kupuju namirnice za humanitarnu pomoć. Odlučila sam saznati o čemu se radi, tako da sam ih sačekala pred trgovinom i, pošto sam nazvala selam, zamolila sam ih da me upoznaju o čemu se radi. Kao što sam i pretpostavljala, bila je to pomoć za neku siromašnu porodicu. Izrazila sam želju da i ja učestvujem te sam odmah mladiću uručila nešto novca, a on je Allahu uputio dovu za mene i rekao mi da ponekad pokreću takve akcije i da im se mogu pridružiti.

Tom prilikom dao mi je svoje kontakt podatke na Facebooku i rekao mi da će me obavijestiti kad bude aktuelna nova akcija za pomoć te je dodao da on radi kao mujezin u glavnoj gradskoj džamiji. Negdje sam pročitala, ili sam čula na nekom predavanju, da će se džennetlije prepoznati još na ovome svijetu time što će nas uvijek podsjećati na veličinu Allaha, s.v.t., i na ispravni put. Takav je bio i naš rahmetli brat.

Prošle godine u vrijeme ramazana ponovo ga nakratko sretoh. Teravih-namaz već je bio završen i gradske ulice bile su pune ljudi koji su se vraćali iz džamije, ali i ostalih šetača. Te večeri zadesila sam se u gradu zajedno sa svojim mužem, kad se ispred jedne slastičarnice pred nama pojavio mladić držeći sladoled u ruci. Bio je to on. Zastali smo tu i počeli razgovarati. Kako je bila je sparna noć, primijetila sam da se njegov sladoled topi i curi preko ruke, i znala sam da ga on, iz poštovanja i uljudnosti prema nama, neće jesti sve dok mi ne odemo…

Od tada je prošlo i nekoliko mjeseci. Jednog dana, mislim da je bio oktobar mjesec, upalila sam kompjuter i otišla na Facebook, gdje sam primijetila njegov komentar i začudila se i zapitala o čemu to on priča. Kroz srce mi se prelomio bol, a koža se naježila dok sam čitala njegov komentar: “Hvala vam svima što ste sa mnom u ovim teškim trenucima sa ovom opakom bolesti, da vas Allah, s.v.t., nagradi!!” Saznala sam o kakvoj se bolesti radi: akutna leukemija. Hemoterapije u Sarajevu bile su tako jake da je bio izgubio vid i djelimično sluh.

O Bože, šta sam suza prolila zbog njegovog stanja, ali brat je bio pun sabura i znao je čak i reći: “Hvala Allahu pa se ovo meni desilo, šta da se ovo desilo nekom čovjeku koji mora da izdržava familiju, djecu…”

S obzirom na to da je bio naš dragi prijatelj i brat, stalno sam putem interneta pratila njegovo stanje i dovila Allahu, s.v.t., za njegovo ozdravljenje. Kada nam je nakon nekoliko mjeseci javio da je potpuno ozdravio, vallahi, pao mi je kamen sa srca. Napustio je hemoterapije koje nisu davale znakove poboljšanja i počeo se liječiti medicinom Poslanika, s.a.v.s.: hidžama, ulje crnog kima, laneno ulje, rukja, zemzem itd. Nedugo zatim, čim se dovoljno oporavio, otišao je u Tunis i oženio se.

Početkom aprila ove godine sa mužem sam došla u Bosnu na odmor, a za njegovu suprugu sam ponijela neke sitnice iz Tunisa koje vjerovatno voli, a kod nas ih nema gdje kupiti. Nakon završenog ikindija-namaza u glavnoj gradskoj džamiji potražili smo njegovu suprugu, pa pošto je tu nismo našli, počeli smo se raspitivati o njemu i saznali smo da je ponovo bolestan, da mu se vratila bolest.

Sa zebnjom u srcu krenuli smo prema kući gdje je stanovao. Na avliji nas je dočekala mlada žena koja se jako obradovala našoj posjeti. Naš dragi brat bio je u jako lošem stanju, visoko tijelo bilo je premršavo, na licu mu se vidjela bol i patnja, a ruke su odavale beživotnost.  Kada sam ga ugledala takvog, jedva sam se suzdržala da ne zaplačem kao malo dijete. U duši je bio kao mali neiskvareni dječak, pun poleta i života. Ko ga je upoznao, i zavolio ga je. Mnoge je podučio kur’anskom pismu i žalio je što zbog bolesti tokom proteklih mjeseci nikoga više nije mogao podučiti.

Vratila sam se iz Bosne i opet putem interneta pratila njegovo stanje. Mi, njegovi prijatelji na Facebooku, njegova braća i sestre, dovili smo Allahu, s.v.t., za njega i očekivali da nam javi kako je. Jednoga dana na svom profilu objavio je: “Volim vas sve! Vallahi, osjetim vaše dove. Dovite vi za mene, i ja dovim za vas”. Takav je bio naš prijatelj: nikad nije mislio samo na sebe.

Kad bih se prenula iz sna, često bih ustajala i molila Allaha, s.v.t., da mu podari ozdravljenje, ne znam da li je u to vrijeme prošao ijedan namaz da ga nisam spomenula Allahu Svevišnjem. Jedne noći sanjala sam kako leži u smrtnim mukama, ali ne kao tridesetogodišnjak, koliko mu je sad godina, već je izgledao onako kako je izgledao kad sam ga prvi put vidjela: crna gusta kosa i mala brada, tresao se od boli i nešto šaputao.

Prišla sam da čujem šta govori, a on mi reče: “Sestro, poselamio te Poslanik, s.a.v.s.!” Trgla sam se iz sna, osjećajući sreću, kao da lebdim, kao da me nema, ne mogu opisati taj osjećaj. Takvo što nikad u svom životu nisam osjetila, mada sam doživjela mnogo sretnih trenutaka. Kada bih imala sva blaga ovog svijeta, ne bih bila sretna i osjećala se tako kao tog momenta.

Često možemo naići na opise Dženneta, kako izgleda, kako je lijepo, ali nigdje ne nalazimo to šta ćemo osjetiti, tj. malo se to spomene, valjda zbog tog što je osjećaje teško opisati, to čovjek mora da doživi da bi shvatio. Ako ćemo u Džennetu imati isti ovaj osjećaj koji sam ja imala, pa meni je to dovoljno i ne moram ništa ni da vidim, mogu biti i slijepa, samo da se tako osjećam.

Vallahi, draga braćo i sestre, svim raspoloživim sredstvima valja nam se boriti da zaslužimo Džennet, da to ne propustimo. Ovaj život je stvarno ništa, samo veliko iskušenje za sve nas. Znam da je to bio samo san, ali to što sam osjetila bila je java i kad god se toga sjetim, oči mi zasuze i zapitam se da li ću se ikad više tako osjećati. Kako li je vidjeti Poslanika, s.a.v.s., biti u njegovom društvu, kako li je vidjeti Allaha, Gospodara svjetova?

Nisu prošla ni tri-četiri dana a naš dragi brat preselio je Allahu, s.v.t. Otišao je, ako Bog da, na bolji svijet. Mada me boli ovaj rastanak, molim Allaha da se ponovo sretnemo u društvu Muhammeda, s.a.v.s.! Dženaza-namaz klanjan je u glavnoj džamiji u Sanskom Mostu, kao i u Tunisu, u rodnom gradu njegove supruge. Mi, njegovi prijatelji, još uvijek ‘’navratimo’’ na njegov profil na Facebooku, uputimo dovu za njega, podsjetimo se da smo svi blizu smrti i da ćemo se svi vratiti Allahu, s.v.t.

Molim Allaha Uzvišenog da svi preselimo kao iskreni muslimani kojima će On, naš Gospodar, biti zadovoljan. Molim Uzvišenog Allaha, s.v.t., da oprosti grijehe našem Ekiju i da ga uvede u džennetske bašče!

Sestra Sebiha

Žerić Elvedin – Eki, mujezin Hamzi-begove džamije u Sanskom Mostu, preselio na Ahiret u 31 godini života. Dženaza namaz je obavljena 28. 05. 2013. poslije podne namaza ispred Hamzi-begove džamije u Sanskom Mostu.

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Ukoliko ste primijetili grešku u članku, OZNAČITE TEKST i nakon toga pritisnite tipke na tastaturi Ctrl+Enter.

NA VRH

Spelling error report

The following text will be sent to our editors: