Prilozi posjetitelja

Sa tetovažom u džamiju

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Dijete sam razvedenih roditelja. Dok smo živjeli skupa kao porodica, majka je nas troje djece sabirala, savjetovala, opremala za džamiju, omiljavala nam način života u islamu i način života u iskušenjima. Sestra i brat su prešli u Kur’an, ali kako bi se svaki hodža mijenjao, ja nisam naučila ništa osim ono osnovno klanjati, postiti, pokoju suru, ko je naš Poslanik i ništa više. Nije baš dug period života prošao, imali smo previše problema sa ocem, tako da je na kraju svako svojim putem otišao.

Sestra se udala, brat otišao u bijeli svijet raditi, majka se udala, otac nastavio život buntovnika, da nam se Allah svima smiluje. Ja sam na sudu majci pripala, imala sam sedamnaest godina, ali nije život lijepo tekao ni sa očuhom. Problemi i samo problemi, željela sam umrijeti. Bila sam već kao mlada razočarana u život, u ljude, roditelje, u samu sebe, nisam imala podrške ni od koga, nikakvih savjeta, kako treba postupati i čuvati se. Završila sam srednju i udala sam se. Mislila sam da mi je to bijeg od svega. Ali nije bio, u još veće sam probleme zapala, nije bilo namaza, posta, muž se drogirao, pio, nanosio mi je veliko zlo do te mjere da me istukao. Samo me je Allah spasio od njega. Na um mi je padalo uvijek da ja kao najmlađe dijete trpim greške roditelja. Najviše mi je otac tu padao na pamet, nekako sam sebe tješila da će stati nekada sve.

Razvedem se i krenem lošim putem i životom. Živjela sam sama u stanu, radila. Svi su svoj život živjeli, nisam imala kome da se obratim. Život mi je bio bez Allaha ništa i nikakav, nisam imala pravac i cilj u životu, nisam imala kartu kuda idem, šta radim, nisam bila svjesna posljedica svojih grijeha. Ništa nisam zarađivala, da mi Allah oprosti, osim Džehenema. Od posla do stana pola sata sam imala pješačiti, nekada bih htjela na taksi, ali bio mi je skup 2 KM jer svaka para je bila važna.  Svaki put kada prođem pokraj neke džamije, nešto bi me vuklo. Duša mi je željela mir, ali nisam toliko obraćala pažnju šta se dešava jer samo sam mislila kako preživjeti dan i odraditi na poslu gdje niko nikom nije prijatelj. Život se odvijao kao neka drama u kojoj je grešaka bilo milion. Pokušavalo se to popraviti, ali nikada da se drama završi.

Živjela sam u jednom dijelu grada gdje bih svakog dana prolazila pokraj jedne prelijepe džamije. Osjećaji su mi se pomućivali, ali nisam primjećivala da me Milostivi Sebi zove da posjetim Njegovu kuću smirenosti, ljubavi, toplote oko srca. Gledala bih slike Meke pa bih zaplakala, slušala predavanja uvaženih učenjaka. Jedne večeri legla sam da spavam, na ulazu od sobe na vratima bila mi je okačena mahrama koju sam jedino imala od svoje majke. Nekako pogledam i mislim da ludim jer kao da me zvala sebi, kao da se pomjerala i govorila mi, ja sam tvoj spas. Počnem istraživati po internetu kad je sabah-namaz, jer ni vrijeme sabah-namaza nisam znala, a kamoli da sam klanjala. Nađem na internetu vrijeme sabah-namaza: 6 i 15. Pomislih, ma kako ću ja ovo, imam tetovažu, nisam čistog srca, nisam ja za ovo, stid me Boga, jer puno sam grijeha učinila.

Nekako smogoh snage da donesem odluku da ustanem na sabah-namaz. Ujutro ustanem prije šest, spremim se. Nisam imala ništa osim mahrame koju mi je moja majka dala. Nosila sam je svugdje da me čuva, da me podsjeća na majku. Krenem abdestiti, ali šejtan mi nekako nije dozvoljavao, plašio me jer kad se god okrenem prema česmi, pomislim da neko stoji iza mene. Obučem hlače, dugu jaknu i mahramu te krenem u džamiju. Uđem i sjednem, ne znam ni ulaz, bila sam poput izgubljenog patuljka. Nakon nekog vremena prilazi mi starija žena i pita me ko sam. Odgovorih joj da sam došla da klanjam. Kaže šta ćeš u hlačama, rekoh joj da nemam ništa drugo da obučem osim onoga što vidi na meni. Poljubi me i zagrli, poče plakati i govoriti: “Dijete moje, evo ti tamo suknja obuci, nemoj takva, ne valja.” Allahu ekber!
______________________________

Allah daje uputu onome kome On hoće! Od tog sabaha sve mi se promijenilo. Nikog nisam imala da me posavjetuje, nikom nisam ništa govorila toliko, jer sam imala Boga. On mi je pomagao sve, u sve me je On upućivao. Radila sam na poslu, počela sam se boriti sa svim osobama kako ću klanjati, niko mi nije vjerovao toliko da, kada odem na namaz, mislili su da se viđam s nekim, da se tako izvlačim sa posla. Klanjala sam i radila, nisam znala ni dovu uputiti Bogu, ništa nisam znala, čitala bih s papira neke dove, neke sure, jer sam osjetila da je Bog uz mene. Kada sam počela klanjati osjetila sam sreću u prsima kao nikad u životu. Odlučim se pokriti, ne govoreći nikome ništa. Nemam šta ni obući, a hoću se pokriti jer sam vjerovala Bogu da će se On brinuti za mene i stalno Ga molila da me čuva, da nemam nikog osim Njega.

Sjednem sa šefom restorana gdje sam radila  i kažem da dajem otkaz, da mi učini uslugu da ne radim otkazni rok od petnaest dana, da ne mogu. On me upita za razlog moje odluke i rekoh želim da se pokrijem. Dao Allah da sve uredu bude, elhamdulillah… Dolazim kući i sjedam u stan, za dvadeset dana mi kirija i režije pristižu, nemam novca, nemam ništa, ali nisam se sekirala. Kada sam dala otkaz, svi su imali nešto za reći što, pa kako, pa jesi li normalna, od tog živiš, kako ćeš, ali ja sam vjerovala Bogu jer je u Njegovoj odredbi nafaka i sve. Tako nastavljam u džamiju, iz džamije. Ne radim, svaki dan se bližio kiriji. U međuvremenu saznadoh za predavanje jedne mualime. Na tom predavanju bila sam zapisana da se pokrijem jer me je žena iz džemata tu prijavila, ali sam joj taj dan rekla da se neću pokriti, da se ne nada. Malo je bila ljuta jer nisam joj se javljala niti je informisala o svojim daljim koracima.

Noći i dani prolazili, ustajem na sabah, klanjam, pravim jutarnju kahvu i razmišljam da mi se sve ovo prebrzo dešava. Bližio se podne-namaza, abdestim, pokrijem se. Shvatih da se nešto dešava sa mnom, nabolje uglavnom. Obučem  se i krenem prema džamiji i kao da pričam s nekim: “Pokrila si se!” Duša mi je vrištala. Željela sam da svi to čuju, ali šutjela  sam i dovila Bogu jer me On jedini čuo. Odem na predavanje i Allah dao da mene čeka u prvom redu mjesto. Plačem, preplavili me osjećaji, razburkalo mi se u glavi sve. Ne mogu sebi doći jer ja sam se pokrila.

Uvažena mualima pola sata nam je govor držala i na kraju upita da li ima sestra koja bi se danas pokrila, mene kao da su meleci ponijeli do mualime, plačem i govorim da sam se pokrila danas u pola dvanaest. Kada sam se okrenula, iza mene oko dvije stotine žena ima. Samo je Allah znao da nemam ništa, međutim od mualime dobijem, da je Allah Milostivi nagradi najljepšom nagradom na oba svijeta, haljinu, mahramu i Kur’an, dvije žene mi pokloniše po 20 KM, jedna žena mi pokloni pune dvije torbe odjeće za pokrivene, da je Allah nagradi. Sada imam, elhamdulillah, odjeće, meni dosta.
_____________________

Nakon predavanja srce mi je ostalo još više ispunjeno. Dobila sam još veći podsticaj i nadu u Gospodarovu milost, ali ostale su dunjalučke brige oko kirije, režija, posla i ostalog što dunjaluk nosi sa sobom. Porodica se naravno i dalje brinula, a ja sam od Gospodara tražila samo da podari rješenje koje je najbolje za mene. U međuvremenu su mi se počeli dešavati lijepi momenti, upoznala sam divnog insana s kojim sam danas u braku već godinu dana, elhamdulillah. Allah ostavlja u zabludi onoga koga On hoće, a Sebi upućuje onoga ko Mu se pokajnički obraća.

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Da vi ne griješite, Uzvišeni Allah stvorio bi narod koji bi griješio (i kajao se) i kojem bi On praštao.” (Muslim)

U ime Allaha sve je lahko. Stavi hidžab, sestro, ne čekaj sutra, pokaj se, budi jača od šejtana, budi ponos sama sebi, budi ponos islama. Iskušenja će biti, ali zbog Dženneta i Allahovog oprosta, Njegove milosti vrijedi jaka biti. Na ovom svijetu sebi postavljamo sofru ahiretsku jer kada duša preseli na ahiret, onda ćemo zaista vidjeti šta je za našom sofrom…

Sestra D. M.
_______________________________

Ovaj tekst je stigao u nagradni natječaj “Moj povratak Islamu” (Pošalji svoju priču i osvoji 50 eura)

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Ukoliko pronađete gramatičku grešku, OZNAČITE TEKST i prijavite tako što ćete pritisnuti Ctrl+Enter kada je tekst označen.

NA VRH

Prijava gramatičke greške

Slijedeći tekst će biti poslat administratorima stranice: