Oženio se ljepoticom koju je volio u ime Allaha. Spajala ih je velika i iskrena ljubav. On je radio u inostranstvu.

Jednog dana, supruga mu je javila da je oboljela od bolesti koja je počela nakaziti njeno lice. U pismu je predlagala da sklope sporazumni razvod braka.

On je u pismu uzvratio: „Sačekaj, ovih dana ću ja ako Bogda doći kući, pa ćemo se dogovoriti“.

Na putovanju je “imao manji udes”. Kratko je ostao u bolnici.

Ali, kući se vratio “slijep”.

U saobraćajnoj nesreći “izgubio je vid”.

-Njegova supruga, sada, nije mogla tražiti razvod braka i ostaviti ga slijepog i samog u kući. On nije primjećivao da ona, više, nije lijepa. Nastavili su da sretno žive.

Nakon nekoliko godina, bolest njegove supruge je uznapredovala i ona je preselila na ahiret.

Ožalošćeni suprug je stajao tužan nad njenim mezarom.

Nakon ukopa je ustao i žurno krenuo kući. Ljudi su ga posmatrali sa čuđenjem. Slijep, a sam, još bez štapa žurno odlazi kući. Neko ga je dozvao: „Stani, čovječe, past ćeš!

A on, dostojanstveno reče: „Nisam ja ni jedne minute bio slijep!“

Subhanallah!

Kakvo poštovanje prema supruzi! Na kako lijep način je sačuvao svoju voljenu i njeno dostojanstvo..

Nije on slijep. Slijepi su oni koji ljepotice i plemenite supruge imaju, a pogled im je uprt u druge!