Tekstovi

Svi mi u tokom života napravimo greške, manje ili veće no to je neizbježan dio života. Nekada pogriješimo svjesno ili jednostavno ne razmišljamo dovoljno o svojim postupcima, a ponekad impulzivno uradimo nešto zbog čega nam kasnije bude žao.

Ako se osoba iskreno pokaje i želi promijeniti svoje ponašanje, Uzvišeni Allah može sve oprostiti. Kur’an nas uči da bez obzira na to koliko smo pogriješili, ne trebamo izgubiti nadu u Allahovu milost kao šta Uzvišeni Allah kaže: „Reci: ‘O robovi moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će, sigurno, sve grijehe oprostiti –  On, doista, mnogo prašta i On je milostiv.’“ (Ez-Zumer, 53)

Ove riječi su posebno značajne jer se Uzvišeni Allah ovdje obraća ljudima koji su već griješili. Umjesto da kaže da je za takve sve „gotovo“, Milostivi Gospodar poziva da ne izgubimo nadu. Već u narednom ajetu kazuje se: „I vratite se Gospodaru svome i pokorite Mu se prije nego što vam kazna dođe – poslije vam niko neće u pomoć priskočiti.“ (Ez-Zumer, 54)

Ovdje se vidi da pokajanje nije samo reći „žao mi je“ i nastaviti sve po starom. Ako je čovjek zaista svjestan da je pogriješio, onda treba naći način da promijeniti ono šta radi, odnosno da ispravi svoje ponašanje. Tevba znači vratiti se Allahu, tražiti oprost i truditi se da se ista greška ne ponavlja. Naravno, nitko osim Allaha nije savršen i može opet pogriješiti, ali je bitno da se ne pomiri sa grijehom i da ne prestane pokušavati biti bolji.

Sličnu poruku nalazimo i u suri En-Nisa: „Onaj ko kakvo zlo učini ili se prema sebi ogriješi pa zamoli Allaha da mu oprosti – naći će da Allah prašta i da je milostiv.“ (En-Nisa, 110)

Ovaj ajet pokazuje da nakon grijeha čovjek ne treba samo osjećati krivicu i udaljiti se od vjere, ili još gore, ne osjećati krivicu uopće. Svi ljudi griješe, ali nije svako spreman priznati svoju grešku jer nekada nas ego koči u tome, pa krenemo u opravdanja, prebacivanje krivice na drugog čovjeka, na supružnika, na šejtana…zasigurno on spletkari, ali odgovornost vjernika je stati iza vlastite pogreške. Potrebno je imati dovoljno iskrenosti i svijesti o sebi i svojim postupcima da čovjek kaže sebi da je pogriješio i da treba nešto promijeniti. Upravno nas taj spomenuti ego navodi da se branimo, opravdavamo svoje postupke i tražimo krivca u drugima. Zapamtimo – čovjek koji se iskreno kaje ne pokušava uljepšati svoju grešku niti je opravdavati.

Pokajanje zato ne treba shvatiti kao kraj, nego kao novi početak. Čovjek može pasti, može pogriješiti i može se udaljiti od pravog puta, ali se uvijek može i mora pokušati vratiti, nikada ne gubeći nadu u Allahovu milost i oprost.