Hidžab

Žudnja za hidžabom – četiri prelijepe priče

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Odrasla sam u muslimanskoj porodici. Roditelji su mi razvedeni. Živjela sam sa mamom, nanom i dedom. Kao mala, otišla bih kod tetke na raspust, a tetka i rodica su bile pokrivene. S njima bih išla na druženje sa pokrivenim ženama i uvijek me to privlačilo. U braku sam već 10 godina. Prošli Ramazan sam se htjela pokriti, ali kad sam mami saopštila svoju želju, nije bila oduševljena i odmah me odgovorila od toga. Muž je dao svoj pristanak, ali sam odustala, rekoh:”Nisam još čvrsto odlučila.” Sad u januaru me povukla želja za hidžabom, “došlo mi” eto tako, pokriti se, nema odustajanja. Muž nije imao ništa protiv toga, podržao me rečenicom:” Znaš da je ženama farz da budu pokrivene.” 1.februara stavila sam hidžab. Bilo je raznih komentara, ali meni je bitno da Allah, džellešanuhu, bude zadovoljan. Slavljen Neka je On
________________________

Moja želja, moj nijjet za hidžabom ostvario se. Hvala Allahu koji nas upućuje na Pravi put. Nekada sam samo o tome maštala kako bih izgledala u hidžabu. Bilo mi je lijepo vidjeti djevojke iz medrese kad prođu onako fino obučene, uvijek sam negdje u srcu imala želju da i ja budem takva, ali ja nisam bila učenica medrese. Nisam čak ni praktikovala vjerske obaveze, niti sam išta znala o vjeri dok nisam zapala u teško iskušenje prije 3 godine. Razboljela sam se, nije bilo izlaza, obišla sam cijeli kanton tražeći doktora koji će mi pomoći, pila sam punu šaku lijekova, ali mi ništa nije bilo bolje već samo gore. Tada sam odjednom shvatila da jedino Allah, džellešanuhu, može dati izlaz iz te situacije. Sjetila sam se hadisa u kojem se kaže, da “za svaku bolest osim smrti ima lijeka”.

Tako sam se i ja počela liječiti i uz Allahovu pomoć i milost, izliječila sam se. Kako bih se Allahu dragom zahvalila na toj blagodati i milosti, odlučila sam se u potpunosti, cijelim srcem i dušom pokoriti Allahu i staviti svoj hidžab, svoju krunu. Presretna sam, duša mi je mirna i “na mjestu”. Nema ništa ljepše od tog osjećaja i tog nekog posebnog mirisa Kur’ana, hidžaba. Možda će se neko zapitati ” Kako Kur’an miriše?!”, ali meni tako lijepo miriše, mirisniji je nego ijedna ruža.
Molim Allaha da olakša i učvrsti sve sestre koje imaju želju i nijjet da stave svoj hidžab, svoju krunu 👑 i da to urade odmah ne dozvolivši šejtanu da ih spriječi. Amin
_________________________

Od malena sam išla sa roditeljima u džamiju i veselila se mjesecu Ramazanu, bajramima posebno. Ti dani u moju kuću su donosili sa sobom neku posebnu svjetlost. Nikada nisam bila kao druge, nisam se nikada oblačila nepropisno, nisam voljela biti u centru pažnje, uvijek mi je bilo neugodno kada su ljudi gledali u mene, bilo me je stid ukratko.  Kada sam krenula u srednju školu, počela sam primjećivati ružne poglede i tako je ta moja želja za hidžabom bila iz dana u dan sve veća.

Prije nego što sam krenula u treći razred srednje škole, imala sam jedno iskušenje, na kojem sam Allahu dž.š. neizmjerno zahvalna. Nakon toga sam počela redovno klanjati, također su mi pažnju privukle mnoge emisije na Youtube-u. Najveći pečat na mene je ostavila priča Lejle Hidić – Elezović, kada je rekla: ”Nije bitno kako ću živjeti bez mahrame, nego je bitno kako ću umrijeti bez mahrame, jer šta god da radimo moramo umrijeti.’‘  U tom trenutku sam odlučila da ću ostvariti svoju dugo neostvarenu želju. Razgovarala sam sa mamom. Mama kao mama podržala me, dala mi mnoge savjete i rekla da je najbolje da se to što prije desi, tako da smo već sljedeće sedmice počele kupovati odjeću, tunike, haljine, mahrame jer toga nikada dosta.

Prođe prvo polugodište, a ja o hidžabu ne prestajem razmišljati. Od prvog dana raspusta sam u kući nosila mahramu stalno i osjećala se posebno. Subota, 25.01.2020. dočekala sam roditelje sa kahvom i halvom, poslužila sam im to uz rečenicu: ”Starija kćerka vam je od danas pokrivena.” To je bio neopisiv trenutak, najljepši i najemotivniji dan u mom životu.  Evo skoro će mjesec dana kako nosim hidžab i jedino što vam mogu kazati jeste to da se nikada u svom životu nisam osjećala ljepše, zadovoljnije, opuštenije i sigurnije.

Hvala Allahu što me je stvorio da budem muslimanka, i hvala Gospodaru svih svjetova, što mi je podario ovakve roditelje. Želim također da se zahvalim udruženju ” Oaza Tuzla” na prelijepom poklonu, da vas Allah nagradi obilnom nafakom, bereketom i dobrim djelima, amin!
__________________

U mom ranom djetinjstvu počela sam da idem u džamiju i bila redovna na mektebskim časovima. Već sa deset godina naučila sam da klanjam. Nastavila sam da idem u mekteb i počela sam da učim arapska slova koja sam ubrzo savladala te sam prešla na Kur’an. Školske obaveze i pomalo društvo utjecale su na moje izostajanje sa mektebske nastave. Malo pomalo potpuno sam napustila mekteb na moju žalost i štetu. S tim je došlo neredovno obavljanje namaza. Završila sam školu i veoma mlada se udala. Ubrzo su se rodila djeca i obaveze su postajale veće. Klanjala sam povremeno, ali ništa redovno. Grizla me savjest zbog toga što neklanjam a toliko sam bila srcem privržena vjeri. Sama sam sebi govorila kako sam tako postala nemarna prema Allahu.

Djeca su porasla i tako sam malo više imala vremena za sebe, mada nema opravdanja za ostavljanje namaza. Dešavalo mi se kad prestanem da klanjam, sanjam džamiju punu nepoznatih ljudi kako klanjam s njima. To mi je, znam, bila opomena od dragog Allaha. Probudim se sa osjećajem krivice. Od tada redovno klanjam i trudim se da tako i ostane. Tad baš i nisam razmišljala o hidžabu. Planirala sam da to bude nekad u životu, govorila bih: ” Ima vremena, pokriti ću se!”. Počela sam da čitam poučne islamske priče, da slušam dersove učenih ljudi i shvatila sam neke stvari za koje nisam ni znala ni čula prije toga. Počela sam da razmišljam o hidžabu.

Borba sa samom sobom trajala je dugo. Nikome nisam pričala o tome, o mom unutrašnjem nemiru. Jedan dan kažem mužu šta sam naumila, a to je “Hoću da se pokrijem!” rekla sam. On me pogleda pa kaže ” Otkud to odjednom?”. “Nije”, kažem, “0djednom. Već duže vrijeme o tome razmišljam, ali nisam nikom govorila. Neda šejtan!”. Nije se protivio, ali nije bio ni oduševljen. Nisam obraćala pažnju na to, jer sam negdje pročitala da žena nije dužna poslušati muža ako joj on brani da stavi hidžab.  Dana 22.oktobra. 2019 godine stavila sam svoj hidžab.

Moja porodica me podržala u mojoj odluci, što je najvažnije a uvijek će biti predrasuda i pitanja ” Zašto? Kako?” što me ne zanima. Bitno je da sam ispunila svoju dužnost prema  Allahu i da je moje srce ispunjeno zadovoljstvom. Na kraju moje priče želim da se zahvalim svojim sestrama iz udruženja ” Oaza Tuzla” na posjeti i poklonu. Molim Allaha da uputi sve sestre na pravi put, usliša njihove dove i olakša im u donošenju prave odluke. Amin

Tekstovi su preuzeti sa: https://www.facebook.com/ugoazatuzla/

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Ukoliko pronađete gramatičku grešku, OZNAČITE TEKST i prijavite tako što ćete pritisnuti Ctrl+Enter kada je tekst označen.

NA VRH

Prijava gramatičke greške

Slijedeći tekst će biti poslat administratorima stranice: