Tekstovi

Nena moje mame je živjela u kući zajedno sa svojim najmlađim sinom, mojim djedom. Bila je više godina teško bolesna, ali sa tako velikim saburom da se nikada nije požalila na svoje stanje. Jedino što bi uzviknula u trenucima najveće boli bilo je: “Allahu, moj Allahu!” Nije imala nikakvu školu. Nije imala vjersko obrazovanje. Ali, ono malo što je znala o vjeri, živjela je svim svojim srcem i bićem. Namaz, post i zikr nikada nije propuštala ma gdje bila, a nikada nije voljela pričati o drugima i činiti zulum drugim ljudima. Bila je uzor sabura i lijepog ahlaka i odgojila je dva siročeta iz prvog braka svog muža. Mlada je ostala udovica, odvajajući djecu i čuvajući svoju čast.

Jednom je, u zadnjoj noći svoga života, tražila od svog sina cijelu noć da joj nešto doda ili da je pokrije. On je radio u rudniku, i u jednom momentu je bio mrzovoljan. Tada mu je ona odgovarila: “Hajde još sada sine, pa ćemo se sutra, ako Bog da, i ti i ja naspavati.” Kada je čuo te njene riječi, bilo mu jako teško. Ujutro, dok je otišao u drva, stigao mu je glas o preseljenju majke na Ahiret. Žena, koja nije imala nikakvu titulu i koja nije bila poznata stanovnicima zemlje, znala je da će se sutra ujutro vratiti svome Gospodaru. Kada je preselila, tako lijep miris se širio sobom, da se moja mama i danas sjeća tog mirisa kada nešto slično miriše. SubhanaAllah! Koliko je ljudi među nama koji nam nisu znani, a kod Njega su vrijedni! Koliko je ljudi koji nemaju nikakav status na dunjaluku, a samo On zna kakav status imaju kod Njega!

Vjera je lahka i lijepa. Takvom je trebamo i predstaviti i ljudima olakšati. Uzvišeni Allah ne opterećuje nikoga preko njegove mogućnosti, i svaki čovjek nema isti kapacitet u razumijevanju vjere. Na to ukazuje i poznati hadis u kojem se od Ebu Abdullaha Džabira ibn Abdullaha Ensarije, radijallahu anhu, prenosi se da je neki čovjek upitao Allahova Poslanika, alejhis-selam: “Šta misliš, ako budem samo klanjao propisane namaze, postio ramazan, radio ono što je dozvoljeno a klonio se onog što je zabranjeno i ne budem ništa više od toga radio, da li ću ući u Džennet? ‘Da’, odgovori mu Poslanik, alejhis-selam.” (hadis bilježi Muslim)

Ovo ne znači da neko drugi neće dodati više ibadeta i truditi se više, ali isto tako ukazuje i na jednostavnost vjere, koju nekim ljudima ne treba komplikovati. Uvijek treba imati na umu da neki ljudi nemaju jednostavno kapacitet da razumiju složenije stvari u vjeri, i takvima ne treba “otežavati” vjeru.  Neko će zaraditi Džennet saburom, neko darežljivošću, neko čuvanjem od grijeha. Džennet je prostran za svakoga kome se Uzvišeni Allah smiluje. On najbolje poznaje robove Svoje, i On najbolje zna koliko koji rob može ponijeti i podnijeti. Zato, za pozivanje u vjeru treba mudrost i lijep ahlak, sabur, empatija i sposobnost lijepe komunikacije sa svim ljudima, te rječit i jednostavan govor – a to su svojstva koja su krasila Allahovog Poslanika Muhammeda, sallallahu aleji ve sellem.

Prije osude, pokušajmo razumjeti. Ne budimo nikome sudija, pokušajmo biti vodič.

“A ako se okrenu – pa, Mi tebe nismo ni poslali da budeš njihov čuvar, ti si dužan samo obznaniti.” (sura Eš-Šura, 48)

Naše nije da vrijeđao nekoga ako ne prihvata naš savjet, niti da ga silom u vjeru uvodimo. Naše je da kažemo savjet na najljepši način i da budemo strpljivi i ustrajni. Da nikada ne potcjenjujemo drugoga, jer, uistinu, samo Uzvišeni Allah zna kome će se od nas smilovati i koga će u Džennet uvesti. Nekoga će njegova poniznost i iskrenost odvesti u Džennet, makar znao malo a nekoga će njegova oholost i arogancija odvesti u Džehennem, makar znao puno. Trebamo se čuvati šejtanovih zamki, i moliti Uzvišenog Allaha da nas sačuva od svega onoga sa čime On nije zadovoljan.

Možda ćemo u jednom momentu procijeniti naše pretke, jer doista nisu imali puno znanja o vjeri. S druge strane, od njih možemo mnogo naučiti, jer su mnogi od njih bili dosljedni ono malo znanja koje su imali, živeći do posljednjeg daha u vjeri. I ono najvažnije, poštovali su ljude od znanja i trudili se da, poput sundžera, upiju i primijene sve što čuju.

Sjećam se priče o jednom čovjeku koji je čuvao alkohol u kući, da počasti goste koji ga konzumiraju. Kada je imam u džamiji naveo hadis o prokletstvu svih osoba koje imaju dodir sa alkoholom, bez riječi i rasprave je došao kući i prosuo sav alkohol. Nikada više u životu nije imao nikakav kontakt sa alkoholom. Poznavala sam kasnije lično tog čovjeka. Ne bih rekla da je znao ni deset hadisa, ali je bez oholosti i rasprave prihvatao sve ono što bi čuo na hutbama o vjeri. Molim Allaha da mu se smiluje, kao i svim čestitim vjernicima i vjernicima koji su preselili tražeći Njegovo zadovoljstvo. Amin.