Prilozi posjetitelja

Bio sam sa djevojkama od kojih bi svaki razuman čovjek bježao

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Prvi put pišem o prošlom sebi. Pokušavaš ne vraćati se nazad, imaš to što imaš, pred tobom su novi ljudi, nova sredina, nova situacija, novi život. Ne bih sudjelovao u natječaju, ali, nedavno je samoubistvo izvršila moja komšinica, mlada osoba, dvadeset šest godina. Kažu “u svašta se uvalila”, kažu “sa svakim se družila”, kažu “droge je dokučila”. Pišem ovo u nadi da će stići do onih koji u ovom trenutku kalkulišu u svojim glavama i postavljaju sebi pitanje: Ima li ikakve nade za mene ovakvog kakav sam? Do onih koji su uz šejtansku asistenciju sebe već otpisali i koji, ne daj Bože, već sada analiziraju na koji način da odu sa ovoga svijeta.

Odrastao sam u porodici koja je za islam i vjerske principe marila u istoj mjeri u kojoj je marila i za globalno zatopljenje, novi svjetski poredak i izumiranje ugroženih životinja – dakle nikako. Cijelu svoju mladost proveo sam daleko od vjere. O islamu su se u kući zbijale i šale. Na račun “hodža”. “Sve sine budi, budi i lopov, budi i komunalac, al’ hodža nemoj biti. Ti vjernici su najgori.” Psovalo se najmasnije što se moglo psovati. Za bilo kakvu sitnicu – ispadne ti daljinski upravljač iz ruke, psovanje Allaha i džamije bila je obavezna i već unaprijed znana reakcija oca; napolju je previše toplo – psovanje Boga u glavi mog oca bilo je “olakšanje” za previsoku temperaturu. Oko odgoja se niko nije mnogo zamarao. Moj odgoj bila je dugogodišnja priča o novcu, prenošenje obaveza za plaćanje računa na moju majku, alkohol u kući, opijanje, udaranje moje majke. Otac je svaka tri-četiri mjeseca odlazio iz kuće na vikendicu, a nas dvoje ostavljao bez marke, bez hrane, bez novca za račune. Kući se nije vraćao mjesecima.

I dan-danas imam poteškoće da se otvorim ljudima oko sebe. Strahujem od reakcija. Oženjen sam čovjek, ali sa suprugom rijetko kada mogu pričati o onome što me muči. Nikoga od moje porodice nije bilo briga za te stvari. Sve što se desilo, meni se desilo i ja i isključivo samo ja sam se morao nositi sa tim stvarima. Spas od kuće potražio sam naravno u društvu. Nisam sa svakim mogao, nerviralo me puno toga, pa sam našao sebi slične. Prijatelje iste dobi, iz sličnih porodica koji su svoj bijes željeli iskaljivati na nekome drugom. I tako smo krenuli. Nekoliko godina pakla i harama. Nismo pili svakog petka i subote, pili smo svaku noć. Kući se dolazilo poslije ponoći, pijan do maksimuma. Škola je došla u drugi plan, pa u treći, pa na zadnji. U drugom razredu srednje škole imao sam 120 neopravdanih časova.

Novac za piće i čašćenje društva počeo se krasti i od oca. Čekao sam njegov dolazak sa posla, tonjenje u san, i iz novčanika krao sve više i više. Poslije toga, potraživanja od društva su porasla, pa se moralo krasti i od majke. Ali 50 KM sedmično nije bilo dovoljno. Ako se nastavi krasti iz novčanika roditelja, to će se primijetiti. Potrebe su porasle, pa se tako sa kupovine pića prešlo na čašćavanje skupim restoranskim poslasticama, i ne baš tako jeftinim pićem iz naše omiljene gradske diskoteke. Polugole plesačice bile su naš “omiljeni razlog” zbog kog smo imali status “vjernih mušterija”. Počele su i prve simpatije, prve djevojke od kojih bi svaki razuman čovjek bježao ne osvrćući se za sobom. Ali ne i ja. Gotovo svaka od kratkih veza završila je bludničkim radnjama zbog čega si u to vrijeme i sa takvim okruženjem bio ponosan na sebe, a i drugi na tebe, podstičući te da, naravno, nastaviš tako.

Svijet harama vrlo je dinamičan, pa, ukoliko želiš “zaraditi” viši status u tom društvu i takvom sistemu, moraš nešto i žrtvovati. Svi su se trudili za viši status pa tako i ja. Sa “sitnih” krađa iz roditeljskog novčanika, sada su se planirale prave pljačke – pljačke prodavnica i tuđih stanova. Ono što se planiralo, to se i realizovalo. Ciljali smo starije sugrađane, nemoćne za odbranu i otpor. Novac se stjecao na haram način – novac se trošio na haram stvari, kao što naš narod često kaže: Kako došlo, tako i otišlo. Nakon što sam čitao o tome, počeo sam sa povređivanjem samoga sebe u kućnom kupatilu. Bio sam u zabludi da me tih nekoliko trenutaka samoozljeđivanja britvom uz jak stisak zuba radi fizičkog bola, rješavalo onog mnogo goreg emocionalnog bola i pritiska koji sam u sebi nosio. Siguran sam bio i tada, to je početak mog kraja i put iz kojeg nema izlaza. Nisam poznavao nikoga ko bi me mogao izvući iz toga, i nikoga i nije bilo briga za to. Jedino što je preostalo jeste da se sa time nastavi. Do kraja. Planirale su se i krupnije, gore stvari. Da sam nastavio hodati tim planiranim stazama, zatvor ili smrt bili bi jedini mogući ishodi.
_______________

Moj spas došao je, ni manje ni više nego kroz mog profesora i školskog razrednika. Nije me pitao šta sam radio, ali je vidio šta sam postajao. Njegova upornost da učim o svojoj vjeri, svom identitetu nije jenjavala čak ni nakon što sam pun bijesa govorio da me sura, namaz i nešto što ne postoji ne mogu spasiti. Sjećat ću se uvijek radionice u kojoj smo boravili satima. Sjećat ću se uvijek kada je svoje čelo spustio na prašnjavi pod da mi praktično pokaže ono što će mi sigurno donijeti pravi smiraj za kojim sam tragao cijeli svoj život. Nije mu bilo teško uskladiti poslovne i porodične obaveze da za mene izdvoji nekoliko sati za poduku koju sam prvih mjeseci uporno odbijao.

Sjećat ću se uvijek njegovih stalnih poziva da provjeri da li sam naučio posljednje tri sure iz Kur’ana. Sjećat ću se uvijek svojih prvih namaza u šorcu i potkošulji i papira sa surama zalijepljenih na zidove sobe kako bih čitao sa njih. Sjećat ću se uvijek tih suza koje su svoj izvor imale, čini mi se, direktno u mojoj duši. Sa svakom pročitanom rečenicom o Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, sa svakim pročitanim prijevodom Kur’ana čini se, da je duša sama plakala radi olakšanja i oslobađanja od okova dunjaluka. Neću zaboraviti to što mi je razrednik, nakon što sam naučio najkraće kur’anske sure i uspostavio stabilan namaz u lokalnom džematu, oprostio neopravdane izostanke sa nastave pa sam završnu godinu srednje škole završio sa primjernim vladanjem i odličnim uspjehom. “Da možeš upisati fakultet. Ne bi te niko primio sa ovakvim vladanjem”, govorio mi je.

Nakon napuštanja starog, opasnog društva i okoline, uspostave redovnog namaza u džematu, upoznavanja sa novim, hairli i korisnim društvom, ništa više nije moglo poremetiti moj mir. Roditeljima sam pokušavao približiti vjeru. Još uvijek to pokušavam, dosta godina nakon ovoga o čemu pišem. Njihov povratak islamu još nije došao, ali, ovom prilikom dajem vam savjet – kada vas vaši najbliži koje pokušavate približiti Allahu odbiju, nemojte ih odbacivati niti ih se odricati. Promijenite pristup. Budite kreativni. Upoznao sam dosta braće koja žele promijeniti svijet, ali nisu promijenila štetne životne navike i stavove svojih najbližih i najvoljenijih. Oni su vam najpreči. Za njih ćete biti pitani vi, koji ste uputu primili i koji se muslimanima nazivate. Vaša uputa od Allaha donijela je obavezu da o blagodatima Allahove vjere pričate i onima koji je ne osjećaju.

Ako se bojite napustiti staro društvo jer se bojite društva, ne bojte se. Moje društvo bilo je vrlo opasno, ali nisam se bojao. Prolazio sam pored njih, trpio prozivke, ismijavanja i uvrede, ali vaša dova za njih može uzdrmati njihov život iz temelja. Vjerujte onome koji je sve to prošao. Ako se bojite klanjati u kući zbog roditelja, bojeći se njihove reakcije, baš tada odlučno uzmite abdest i stupite u namaz u kući. Pokažite da je islam donio pozitivne promjene u vašem ponašanju i vašem karakteru. To je ono što će postepeno uvjeravati vaše najbliže da ste istinski na Pravom putu. A i, zar da sumnjate da će vas vaš Gospodar ostaviti bez zaštite i opskrbe?

Za vas uvijek ima nade. O vašim problemima uvijek se može razgovarati. Za vaša nedjela uvijek postoji iskup. Za loše puteve kojima ste krenuli uvijek postoji ljepša alternativa. Ne dozvolite prokletom šejtanu da vas ubijedi da ste bezvrijedni. Vi ste bitna karika u društvu, ali samo uz Allahovu pomoć i volju možete otkriti šta je vaša svrha na ovom svijetu. Bez Njega nema ni svrhe.

Za vas ima spasa i pomoći! Ja sam vam očit primjer. Bivši alkoholičar, ovisnik o psihoaktivnim supstancama, lopov i pljačkaš, osoba sa suicidalnim namjerama – danas čovjek sa visokim obrazovanjem, društveni aktivista, sretno oženjen čovjek. Dva različita svijeta. Drugi čovjek. A samo zbog jedne jedine čvrste odluke. Toliko vam je potrebno za promjenu iz korijena.

Brat A. G.
______________
Ovaj tekst je stigao u nagradni natječaj “Moj povratak Islamu” (Pošalji svoju priču i osvoji 50 eura)

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Ukoliko pronađete gramatičku grešku, OZNAČITE TEKST i prijavite tako što ćete pritisnuti Ctrl+Enter kada je tekst označen.

NA VRH

Prijava gramatičke greške

Slijedeći tekst će biti poslat administratorima stranice: