Tekstovi

Kod živih najviše nemara, a kod mrtvih najviše kajanja!

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Čitam na nekom internetskom portalu da je jedna sestra, saradnica tog portala, umrla u 34. godini života. Subhanallah, samo 34 godine a već napustila ovaj svijet i vratila se svome Gospodaru! Inna lillahi ve inna ilejhi radžiun! – Svi smo Allahovi i Njemu se vraćamo! Iako nisam poznavao ovu sestru, ova obavijest navela me na razmišljanje. Prije sedmicu dana imao sam problema na poslu sa šefovima i zbog toga je organiziran sastanak. Zabrinuo sam i počeo razmišljati kako da se branim, pa sam počeo zvati razne institucije, od radničkog sindikata do drugih da mi pomognu u ovom sporu. Dobio sam tu pomoć i sastanak se završio u moju korist.

 Ali, sve ovo navelo me na misao: “Subhanallah, ovako sam se zabrinuo za posao i za ovaj sastanak, pa kako tek onda treba da se brinem i pripremam za trenutak kada dođe vrijeme za sastanak sa Uzvišenim Allahom, odnosno za onaj trenutak kada dođe vrijeme da napustim ovaj svijet!” Kako je ova sestra, sa početka ovog teksta, bila približno mojih godina, to me je dodatno podsjetilo da taj trenutak može biti vrlo blizu, bez obzira na to što nisam doživio starost. Tog dana čovjek neće imati kome da se obrati za pomoć, niti će imati kakvih zastupnika ili pomagača, već jedino što će imati sa sobom jeste ono što je uradio za svog života na dunjaluku. Čovjek na dunjaluku izgubi posao, ne položi ispite, ne položi vozački i sl., ali uvijek postoji šansa za novi posao, šansa za drugi ispit, međutim, kada čovjek umre, sve se završava i više nema šansi. Što si do tada uradio, uradio si, da se sakupe svi ljekari svijeta, vrhunski stručnjaci, ne mogu čovjeku zadržati dušu u tijelu kada dođe trenutak za njen izlazak.

 Svjestan svega toga, čovjek se onda zamisli i počne razmišljati o tome u šta vrijeme provodi, kako je nemaran i kako se malo priprema za onaj svijet. Ubi se radeći kako bi mogao sebi nešto priuštiti od ovodunjalučkih stvari: kuću, auto, novac na banci, razna ljetovanja i sl., a naposljetku će to sve morati ostaviti. Nije problem što čovjek radi i zarađuje i tako opskrbljuje sebe i svoju porodicu, ali problem je u tome što mi često u tome vidimo razlog da ne možemo ni najosnovnije ibadete izvršavati na vrijeme. Mnogi od nas ne klanjaju namaze na poslu bojeći se šta će nam neko drugi reći ili se pravdamo da ne možemo stići.

 A onda kada smo slobodni, često vrijeme provodimo gledajući utakmice i raznorazne serije na TV-u, ili mnogo vremena gubimo na internetu čitajući ili gledajući nesto od čega nemamo velike koristi, a dani znaju proći da ne uzmemo Kur’an u ruke da ga učimo. Jednom prilikom nazvao sam jednog brata i kada mi reče da se upravo iftari, začuđeno ga upitah što posti sada kada se davno završio ramazan, a on mi odgovori da je danas ponedjeljak i da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, preporučio da se posti taj dan jer Allahu se tog dana u sedmici izlažu ljudska djela, pa on želi da njegova djela budu krunisana postom. “Tugo moja, gdje sam ja u svemu ovom!”, pomislih.

 Čovjek mora živjeti život na dunjaluku i nije problem ako čovjek hoće da se ponekad odmori i provede sa svojom familijom, trenutak za dunjaluk, trenutak za ibadet, ali je problem što su nam ovi trenuci za ibadet rijetki i što smo često nemarni prema njima. U jednoj predaji navodi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prolazeći sa svojim ashabima pored jednog mezara rekao: “Vlasnik ovog kabura dao bi sve što je između Zemlje i nebesa samo za dva rekata nafila-namaza.” Subhanallah, samo dva rekata i to dobrovoljnog namaza vrednije je nego cijeli dunjaluk!

 Kako je jedan daija lijepo napisao u jednom svom odgovoru: “Užitak i ljepota života ogleda se u pridržavanju i prakticiranju ove uzvišene vjere.” Tako mi Uzvišenog Allaha, ovo je zaista istina! Mi ćemo, izvršavanjem obaveznih ibadeta i približavajući se Allahu dobrovoljnim ibadetima, postići da nam susret sa Allahom bude lahak, a istovremeno dobit ćemo na dunjaluku sretan i zadovoljan život, inšallah. Ne dozvolimo da nam život prođe u griješenju i nemaru, i odlučimo da promijenimo neke stvari u svom životu, jer krajnje je vrijeme. Smanjimo gledanje TV-a i nepotrebno surfanje po internetu i ne dozvolimo da nam dan prođe a da nismo pročitali barem dvije-tri stranice iz Kur’ana. Dok su djeca od sedam godina hafizi Kur’ana, mi cijeli život na namazima učimo onih 10–15 kratkih sura koje smo, nekad davno, naučili. Ne budimo neznalice u vjeri, jer zasigurno, svi imamo mnoštvo islamskih knjiga kući, pa čitajmo te knjige, jer je to bolje i korisnije od bespotrebnog gubljenja vremena u igranju raznih igrica i sjedenju pred TV-om.

 Neka nam uvijek na umu bude hadis Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “ Nisam vidio ništa tako strašno kao Džehennem, a onaj koji bi trebao od njega bježati – spava! Niti sam vidio išta tako lijepo kao Džennet, a onaj koji bi trebao svim silama nastojati da ga se domogne – također spava!” (Tirmizi, hasen)

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Ukoliko ste primijetili grešku u članku, OZNAČITE TEKST i nakon toga pritisnite tipke na tastaturi Ctrl+Enter.

NA VRH

Spelling error report

The following text will be sent to our editors: