Ma samo nek’ se zdravo
Osnova svakog dobra i sreće za čovjeka koji robuje Allahu, ustvari za svakog čovjeka jeste cjelovitost njegova žívota i cjelovitost njegova svietla. Život i svjetlo temelj su sveg dobra. Uzvišení Allah kazuje: “Zar je onaj koji je bio u zabludi, a kome smo Mi dali život i svjetlo pomoću kojeg se među ljudima kreće, kao onaj koji je u tminama iz kojih ne izlazi?” (El-En’am, 122)
Dvije osnove: život i svjetlo spomenute su zajedno, pri čemu se riječju život upućuje na snagu, sluh, vid, stid, uljudnost, hrabrost, strpljenje i sve druge plemenite osobine kao što su ljubav prema svemu što je dobro i mržnja prema svemu što je loše. Kako god jača život u čovjeku, tako u njemu bivaju jače ove osobine; s druge strane, malaksava li život, malaksavaju u čovjeku i ova svojstva. Stid od činjenja ružnih djela srazmjeran je životu samoga srca; tako zdravo, živo srce – kad na njega napadnu ružna djela – po samoj svojoj prirodi bježi od njih i prezire ih ne osvrćući se na njih, za razliku od mrtvog srca, koje ne razlikuje dobro i loše. Abdullah bin Mesud u tom je smislu kazao: “Propao je onaj čije srce ne raspoznaje dobro i loše.”
Srce koje je oboljelo od strasti usljed ove bolesti teži strasti koja mu se nudi u mjeri u kojoj je ta bolest snažna ili nije. Isto tako, kad je svjetlo srca snažno i kad je srce prosvijetljeno, slike stvari i njihova suština otkrivaju mu se onakvim kakve jesu. Tako srce svojim svjetlom razaznaje po čemu je dobro ono što je dobro i teži za time u svom životu, a isto tako razaznaje i po čemu je loše ono što je loše i to izbjegava.
Zrelost vjernika se ogleda u tome da zna istínu, da je slijedi i druge podučava i upućuje njoj i da kaže: “Daj da idemo naprijed Pravim putem.”
Zadovoljstvo je korisno i ono vodi postizanju željenog cilja. Ovdje je riječ o zadovoljstvu koje uslijedi nakon što se desi ono što je određeno, a ne prije toga, jer takvo zadovoljstvo počiva u riješenosti da se bude zadovoljno.
Međutim, kada se desi ono što je sudeno da se desi, onda se događa da to zadovoljstvo iščezne. Zato je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi we sellem, molio u dovi da bude zadovoljan nakon što se nešto desi. Ono što je određeno zaklonjeno je dvjema stvarima: učenjem dove da se desi ono što je najbolje te zadovoljstvom nakon što se desi ono što je suđeno da se desi. Čovjekova sreća ogleda se u tome da objedini ove dvije stvari.
U Musnedu, te na drugim mjestima, zabilježeno je da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi we sellem, kazao: “Čovjekova se sreća ogleda u tome da moli Allaha da mu da ono što je dobro i da bude zadovoljan onim što mu je On odredio, a nesreća je za čovjeka da ne moli Allaha da mu da ono što je dobro i da se ljuti na ono što je On odredio.”
Ibn Kajjim