Prilozi posjetitelja

Nisam znao za Allaha ni za Poslanika…

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Iskreno, ne znam odakle da počnem, ali počet ću nekako, mada nije lahko pisati o svemu onome što te zadesilo prije. Insan nastoji da se popravi i da bude što bolji vjernik u svakom smislu, da nikoga ne povrijedi i da svakom čini dobročinstvo bio taj neko musliman ili ne, jer nas je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, tako učio.

Moj put povratka Allahu, dž.š., nije bio nimalo lahak. Tačnije zadnjih deset godina živio sam kao obični insan, Bošnjak, kojem su dani prolazili tek onako… bez ikakve svrhe i cilja. Nisam znao za Allaha ni za Poslanika… Svakodnevno sam išao na posao, radio, i tako sve iz dana u dan. Nisam znao kako se ispravno abdestiti, nisam znao za namaz i na džumu nisam išao nikako. To je ono kad je insan u velikom gafletu. Ali  u blizini mene i mog radnog mjesta nalazi se jedna džamija, pa jednog dana, dok je ezan učio, kao da me neko zove, nekakav osjećaj koji ne mogu opisati… Nije prošlo mnogo od tada, kod nas u gradu treba biti predavanje šejha Elvedina Pezića, tema je bila i dan-danas se sjećam, “Stazama poslanika Muhammeda, s.a.v.s.”. Na predavanju se govorilo o kaburu, polaganju računa, Sudnjem danu…

To je ostavilo veliki trag na mene. Nekako sam imao osjećaj da se budim iz zimskog sna. Razmišljao sam o tome često i kad bih se vratio kući i na poslu. Počeo sam da polahko i slušam predavanja preko neta. Od tada je sve počelo nekako da se mijenja i počinjem biti svjestan da sam našao kompas. Ali nakon toga kad sam postao svjestan koja je opasnost izostavljanje namaza, jer na poslu nisam mogao klanjati ili tačnije još nisam imao hrabrosti da kažem sebi “stop, prvo namaz”. I tako sve iz dana u dan, bilo mi je u duši i prsima teško što čujem ezan, a ne mogu da se odazovem. Ta velika borba je trajala i trajala, možda, ne znam, ne sjećam se tačno, ali znam samo da je bilo neopisivo teško.

U tom periodu nisam se osjećao dobro, osjećao sam da padam i psihički i duhovno jer više nisam mogao da izdržim, morao sam nešto poduzeti. U tim trenucima razmisljao sam da napustim taj posao jer je to postao veliki teret za mene i uz sve to još kad sam postao svjestan da propuštam namaze i kakvoj sam opasnosti… Onda sam govorio sebi kako ću dalje ako napustim, neću imati posla, znate ono kad mislite samo na dunjaluk, da je sve u parama. Tako sam se borio još neko vrijeme i odlučim da napustim.

Primijetio sam da se nešto čudno sa mnom dešava, da nisam dobro. Jedne noći slušajući suru El-Bekara javile su mi se neke blage trzavice i odmah sam nešto počeo sumnjati. Sutradan sam preko jednog insana dobio preporuku za šerijatsku rukju i odlučio sam da se provjerim. Imao sam jake reakcije, ali mi je nakon toga bilo puno lakše. Osjećao sam se kao ptica. Ali to olakšanje kratko je trajalo. Opet mi se vratilo ono početno stanje kraha, nestabilnosti i beznađa. Međutim, postajao sam sve svjesniji da je to Alahova odredba i da sam bar namaze mogao klanjati u njihovom vremenu, nisam ih propuštao.

Osjećao sam se loše, bio sam i duševno i psihički bolestan. Išao sam redovno na rukje i koristio terapiju koja ide redovno i borio sam se, nisam se htio predati. Ta borba trajala je oko godinu dana.Nakon toga bilo mi je puno lakše, ali psihički nisam bio dobro, jer nisam imao sabura, strpljenja u većini situacija, tako reći neka mala sitnica i ja planem. Onda sam odlučio da odem kod psihijatra da vidim sa njim šta dalje. Nakon toga propisao mi je terapiju i možda za jednu sedmicu osjetio sam da mi je puno bolje. Nekako sam osjetio rasterećenje, postao sam staloženiji i mirniji. To je trajalo duže vrijeme dok se baš skroz nisam oporavio, trajalo je možda šest godina. Borba sa samim sobom.

Zato, evo me danas, hvala Allahu, dž.š., Koji daje i bolest i zdravlje. Hvala Allahu na svim tim iskušenjima koja su me bila snašla, a to je sve da se vratim Allahu i da mi da do znanja da samo od Allaha tražim i da se samo Njemu pokoravam. Hvala Allahu pa sam u svemu tome savladao arapsko pismo i učenje u Kur’anu. Stoga, gledajući danas, ne mogu se nazahvaljivati što je to sve bilo tako. Moj život se iz temelja promijenio, a iskušenja su neminovna. Samo krećem od sebe, bio sam zaboravio i zapostavio svog Gospodara, a odao se prolaznom dunjaluku i njegovim kratkotrajnim uživanjima. Ovu svoju priču završio bih rečenicom: “Smrt je gorka istina, a dunjaluk je nagizdana laž.”

Brat A. C.
_______________

Pošaljite nam i vi vašu priču/prilog na adresu: Prilozi_posjetitelja@mail.com ili putem naše FB stranice

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Ukoliko pronađete gramatičku grešku, OZNAČITE TEKST i prijavite tako što ćete pritisnuti Ctrl+Enter kada je tekst označen.

NA VRH

Prijava gramatičke greške

Slijedeći tekst će biti poslat administratorima stranice: