Tekstovi

Jesmo li se ikada zapitali odakle očaj u ljudskom srcu? Odgovor je: kada nam se ne ispune naša očekivanja. Svako od nas ima svoja očekivanja i svoje želje kroz život, koje mogu i ne biti dobre za nas. Kada nam se ne ispune mi počnemo tugovati, a ako se predamo tuzi ona prelazi u očaj.

Uzvišeni Allah nam u Kur’anu kaže: „Ne može čovjek ostvariti sve što poželi, Allahu pripada i onaj i ovaj svijet!“ (sura En-Nedžm, 24-25)

Kazivanja o Poslanicima plemenitim uče nas da u životu nije sve onako kako izgleda, niti uvijek ide u očekivanom pravcu. Često, najteži momenti budu najava najljepših događaja koji dolaze iza njih. Sulejmanu, alejhisselam, bolest je bila vjesnik vlasti kakvu Uzvišeni Allah nikome ranije ni poslije nije dao. Ejjubu, alejhisselam, iskušenja su bila vjesnik blagostanja.

Iskušenje Ibrahima, alejhisselam, da žrtvuje sina Ismaila, alejhisselam, bilo je vjesnik iskupa kurbanom. Jusufova, alejhisselam, iskušenja bila su uvod za njegov visoki položaj na Zemlji. Iako je izgledalo kao poniženje biti u bunaru ili zatvoru, zapravo je bilo put koji je Uzvišeni Allah odredio. Musaov, alejhisselam, bijeg u Medjen bio je bijeg sudbini. Tu se oženio i proživio godine u društvu poslanika Šuajba, alejhisselam, a nakon toga Uzvišeni Allah ga je učinio poslanikom.

Godine izolacije i Godina tuge su Poslaniku Muhammedu, sallallahu alejhi wa sellem, donijele radost, putovanje Isra i Mi’aradž, kao i dopuštenje da se iseli sa vjernicima u Medinu. U prilog tome idu riječi Uzvišenog: „Allah će, sigurno, poslije tegobe, slast dati.“ (sura Et-Talaq, 7)
_____________________

Ma koliko bili tužni zbog nečega, srcem trebamo vjerovati da je u tome dobro za nas, dobro koje Uzvišeni Allah zna a mi ne znamo. Možda bi nas ispunjenje naše želje uništilo. Jer, samo Uzvišeni Allah zna našu prošlost i našu budućnost.

Naš Gospodar nam ne daje ništa da bismo bili tužni, već da bismo tražili u svemu Njegove znakove. Da bismo vjerovali Allahu više nego sebi, da On najbolje zna šta je dobro za nas. Kada je Musaovoj, alejhisselam, majci bilo naređeno da ga baci u rijeku, njeno srce je ostalo prazno i tužno. Međutim, to je, iako bolno, bio jedini način da joj maleni Musa ostane živ. Uskoro, Uzvišeni Allah joj je vratio Musaa: „I vratismo ga majci njegovoj da se raduje i da ne tuguje, i da se uvjeri da je Allahovo obečanje istinito; ali većina njih ne zna.“ (sura El-Qasas, 13)

U 22. i 23. ajetu sure El-Hadid, Uzvišeni Allah kaže: „Nema nevolje koja zadesi Zemlju i vas, a koja nije, prije nego što je damo, zapisana u Knjizi – to je Allahu, uistinu, lahko – da ne biste tugovali za onim što vam je promaklo, a i da se ne biste previše radovali onome što vam On dade. Allah ne voli nikakve razmetljivce, hvalisavce.“

Ovi ajeti nas uče da svoje srce prepustimo Allahovom kaderu. Da Mu vjerujemo. I da vjera u Njegovo određenje bude jača od tuge i očaja. Kada nas nešto zadesi što ne volimo, trebamo reći: „Uzvišeni Allah zna u čemu je dobro za mene.“ Kada nam se ne ispuni neka želja, trebamo reći: „Uzvišeni Allah zna u čemu je dobro za mene.“ I trebamo znati da bez vjerovanja u Allahov kader naš iman nije potpun.

Vjernik može biti tužan. Ali nikada ne smije dozvoliti sebi da ga tuga odvede do očaja i da izgubi nadu u Allahovu milost i dobrotu. Gubitkom nade, nastaju duboki ponori u ljudskoj duši i uzrokuju različite bolesti i poremećaje u savremenom društvu. Allah nas poziva da ne gubimo nadu u Njegovu milost u Kur’anu, i to nam treba biti vodilja u svakom stanju.

„Reci: ‘O robovi Moji, koji ste u grijesima pretjerivali, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će, sigurno, sve grijehe oprostiti. On, doista, mnogo prašta i On je milostiv.“ (sura Ez-Zumer, 53)

Kada nam dođu teški trenuci, vjerujmo da su oni vjesnik radosti. I da je naš Gospodar s nama. Da nas neće ostaviti same. Gospodaru, sačuvaj naša srca od očaja. Ma koliko teška iskušenja bils, ne dozvoli da izgubimo nadu u Tvoju milost i dobrotu. Učini da naša srca vjeruju Tebi i tvojoj odredbi. Amin.