Sanjala sam da se udam za pobožnog mladića, ali…

Nakon obavljenih kućnih poslova sjedoh kako bih se malo odmorila. U posljednje vrijeme sve češće osjećam zamor i ovo traje već neko vrijeme, skoro dvije godine… Gotovo od prvih dana moga braka govorili su mi da je on dobar čovjek. “Pa baš ćeš ti možda utjecati na njega kako bi popravio svoju vjeru i kako bi počeo klanjati u džematu… I tvoja mlađa sestra već se udala… A i ja mislim da bi ti ovaj brak dobro došao”, stalno mi je majka govorila, ne prestajući da ga hvali. Imao je dobru porodicu, dobro zanimanje, dobru platu, ali… Sva ta vanjština u meni nije budila nikakvo zanimanje. Tražila sam da mi pričaju o njegovoj vjeri, jer je to ono što me zanima. Željela sam dobrog muškarca, koji će me pomagati u dobru i pokornosti Uzvišenom Allahu…

Jedino takav čovjek mogao bi da učini naš brak plemenitim, jer su uistinu brojne priče koje paraju iskrena srca, a koje govore o nasilju muževa prema suprugama, i suprotno, a sve to zbog nedostatka njihovog odgoja, bogobojaznosti i vjere. Sanjala sam o onome ko će me sredinom noći buditi na noćni namaz i nisam prestajala doviti Allahu, dok su se oči punile suzama, da mi podari muža koji će me pomagati u pokornosti Njemu i sa kojim ću živjeti onako kako je On zadovoljan, sa kojim ću kročiti Allahovim pravim putem, slijedeći Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i njegove plemenite ashabe.

Sanjala sam o čovjeku koji će moje sinove odgajati ispravnim islamskim odgojem. U mislima sam sebi predstavljala sliku u kojoj stojim na vratima našeg doma, gledajući svog muža kako zajedno sa sinom ide u mesdžid. Molila sam Allaha da moj muž što više ponavlja: “Koliko si danas naučila iz Allahove Knjige? Koliko si džuzeva proučila?…”, i da mi te riječi nikada ne omrznu. Sanjala sam kako stojim ispred Kabe sa svojim djetetom u naručju i kako molim Allaha da ga uputi na pravi put. Željela sam da rodim što više djece, ne bih li tako povećala svoju nagradu, zato što sam rodila još ljudi koji će slaviti Uzvišenog Allaha. Dugo sam sanjala te mnogobrojne snove, osjećajući zadovoljstvo u svojim grudima, ali… Hvala Allahu na svakom stanju!

* * *

Bila sam strpljiva prema svome mužu, očekujući nagradu kod Allaha za svoje strpljenje. Prvih dana našeg braka bio je poletan kada je u pitanju namaz, ali kako su dani prolazili, njegov je polet sve više opadao. Kada bih ga nagovarala i molila da ne izostavlja namaz u džematu, brzo bi mi odgovarao: “Pa šta sada hoćeš? Klanjat ću… Još je rano… A i Allah je milostiv i prašta grijehe.” Obuzimao me je sve veći strah kada sam slušala o njegovom lošem društvu o kome bi mi ponekad pričao. Bojala sam se da njegovo ponašanje ne ostavi lošeg traga na njemu. Palo mi je na pamet da bi bilo dobro da ga upoznam sa dobrim i pobožnim ljudima, kako bi se možda poistovjetio sa njima. Muž moje prijateljice bio je dobar i pobožan, tako da sam odmah požurila do telefona, hrabreći prijateljicu da sprovedemo moju zamisao u djelo.

Sastanak je bio dogovoren i muža sam obavijestila da će mi jedna od mojih prijateljica doći u posjetu zajedno sa svojim mužem. Nakon sedmice dana čekanja, koje se strašno odužilo, došli su nam u posjetu. Moje je srce strašno lupalo, obznanjujući time moju silnu radost. O Bože, ubaci u njegovo srce ljubav prema mužu moje prijateljice! Što je vrijeme više odmicalo, broj otkucaja moga srca sve se više povećavao.
Nakon relativno kratke posjete, oprostila sam se sa prijateljicom na vratima i vratila sam se brzo do svoga muža. Čekala sam, grčevito stežući šake, bilo kakvu riječ iz njegovih usta. Gledala sam ga u oči kada je izgovorio: “Bio je veoma blag… I veoma lijepog ahlaka…”, ali mi nije izgledao voljan za ponovni susret sa njim, niti za uzvratnu posjetu, iako mu je to obećao na rastanku.

Na sve moguće načine pokušala sam da ga nagovorim da redovno obavlja namaz u džematu. Moje navaljivanje posebno se povećalo nakon što sam mu rodila sina, ali i pored toga, mnoge noći sam probdjela sama. Dok se on veselio sa svojim društvom, ja sam plakala sa svojim sinčićem. Sve sam više molila Uzvišenog Allaha da ga uputi na pravi put. Odlučila sam da klanjam noćni namaz u našoj sobi, u njegovoj blizini, ne bi li mu se srce napokon smekšalo.

Te noći se probudio i gledao me dok sam klanjala. Sutradan sam vidjela da je moj namaz ipak ostavio traga na njemu. Uvečer, toga dana, reče mi da mu spremim stvari zato što ide na poslovni put u neki grad. Nisam mogla da razlikujem kada govori istinu, a kada laž. Većinom bi otputovao ne nazvavši me, dok bi rijetko kad nazvao i ostavio broj telefona i sobe gdje ga mogu tražiti. Kada bi nazvao, tek tada bih saznala gdje se nalazi, iako mi u većini slučajeva to nije bilo poznato. Međutim, moram imati lijepo mišljenje o muslimanu, ne sumnjičiti ga za ono u šta nisam sigurna. Posebno ću doviti za njega dok je na putu.

Idućeg dana nazvao me je i ostavio broj telefona. Hvala Allahu, bar sam znala da nije u inostranstvu. Tri dana nisam čula njegov glas. Tek četvrtog dana ponovo sam ga čula… Ali sam ga jedva prepoznala. Glas mu je bio veoma tužan i samo mi je rekao da će se vratiti iste noći. Te noći nisam mogla da spavam od njegovog plača. Plakao je poput djeteta, tako da i ja počeh plakati sa njim, ne znajući za razlog njegovog plakanja.

Nakon izvjesnog vremena zavladala je tišina. Gledao je u mene dok su mu suze tiho klizile iz očiju. Obrisa ih i reče: “Subhanallah! Moj kolega… Zajedno smo otputovali kako bismo sredili neke poslove. Uzeli smo dvije spavaće sobe, koje nije dijelilo ništa osim jednog zida. Dok smo večerali, razgovarali smo o sporednim stvarima, glasno se smijući. Nakon večere, pošto nismo osjećali pospanost, izašli smo u šetnju na gradski trg i u šetnji smo proveli oko dva sata. Pri tome nismo spuštali poglede sa onoga što je zabranjeno. Vratili smo se u sobe, dogovorivši se da ćemo završiti posao ujutro.

Dobro sam spavao, tako da sam klanjao sabah oko pola osam, nakon čega sam ga pozvao telefonom, ali se nije odazivao. Ponovo sam ga nazvao nakon izvjesnog vremena, misleći da je možda u kupatilu, ali se nije javljao. Već je bilo oko osam sati, tako da smo već zakasnili na posao. Pokucah na njegova vrata, ali ništa. Pozvao sam i recepciju da provjerim da nije izašao, ali mi rekoše da je on u svojoj sobi. Počeo sam se već pribojavati za njega. Donesoše rezervni ključ i brzo uđosmo u sobu. Spavao je. “Salih! Salih!”, zvao sam ga povisujući glas, ali je i dalje spavao. Međutim, položaj mu je bio nekako čudan, isplazio je jezik, a i lice mu je bilo promijenjeno. Kada sam ga prodrmao, nije se pomakao. Liječnički izvještaj kaže: “Umro je još juče, od iznenadnog srčanog udara.”

Gdje su zdravlje, čilost i mladost koji su ga još jučer krasili? Jučer smo zajedno putovali, a da mi se nije ni na šta žalio. Nije bio bolestan, tada, niti ikada prije. Misli su mi letjele glavom poput strijela, dok sam razmišljao o sebi. Zaista smrt dolazi iznenada i niko ne zna kada će doći. Nekada čak uđe na vrata bez ikakvog uvoda ili najave. Pitao sam sebe zašto ja nisam bio na Salihovom mjestu? Sa čime bih ja sreo Allaha? Gdje su moja djela? Šta sam to ja učinio? Apsolutno ništa! Tek sada sam spoznao koliko sam griješio!” Moj muž nakon ovih riječi ušuti. Zaplakao je ponovo, tako da sam i ja počela plakati. Plakali smo zajedno.

Zahvaljivala sam Allahu što ga je uputio na pravi put i što je ovako očistio njegovo srce. Nakon toga živjeli smo onako kako sam to prije sanjala, pa čak i bolje. Iduće sedmice zahvalio mi se na mome trudu koji sam ulagala savjetujući ga i brinući se za njegovo dobro. Također mi reče da idemo u Meku da obavimo umru, gdje ćemo ostati do kraja sedmice. Želio je da tako počnemo našu novu životnu stranicu u našem pridržavanju vjere. Skoro da sam poletjela od sreće. Pa ja nisam bila u Meki još otkako sam se udala.

* * *

Ujutro, toga dana, otišla sam u harem Kabe. Ljetno je doba, tako da je malo ljudi oko Kabe i nema gužve. Uzvišeni Allah ispunio je sve moje snove, pa tako i ovaj. Stajala sam sa svojim sinom u naručju pred Kabom, ali nisam mogla da učim dovu za njega, zato što sam plakala. Toliko sam plakala, kao da mi se samo srce cijepa. To su bile suze sreće i zahvalnosti Uzvišenom Allahu na svemu što mi je dao.

SAFF