Poučne priče i tekstovi

Tuča između “vehabija” i sufija u Tabačkoj džamiji

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Haman da je već u 18. stoljeću bilo vehabija u Bosni (vjerovatno preteče današnjih) a čije se učenje proširilo, vjerovali ili ne, iz Turske (a ne Saudije), a čiji je vođa i ideolog bio poznati učenjak hanefijskog mezheba Birgivija (a ne Muhammed ibn Abdulvehhab), njihovo djelovanje imalo je za cilj očistiti islam od svih oblika novotarija (bid’ata), otvoreno su napadali šejhove, derviše, tekije, derviške redove i druge oblike novotarija. Uvjerite se i sami čitajući tekst preuzet sa jedne sufijske stranice…

Sufije i Kadizadelije u osmanskom Sarajevu -Dijelovi iz članka istog naslova autorice prof. Kerime Filan objavljenog u Analima Gazi Husrev-begove biblioteke. U članku se autorica osvrće na jedan zapis o tuči u Tabačkom mesdžidu-džamiji između sufija i kadizadelija/zanesenjaka/sljedbenika učenja Birgivije.

U svojoj medžmui (bilježnici) u koju je tokom pedesetak godina 18. stoljeća na osmanskom turskom jeziku zapisivao zbivanja i pojave iz svakodnevnog života Sarajeva, Mula Mustafa Bašeskija nije skrivao netrpeljivost prema jednoj vrsti ljudi. To su muteassiblar – vjerski zanesenjaci, fanatici ili, kako ih pisac još naziva, kadizadelije. Evo kako u prevodu glasi najstariji zapis u medžmui iz kojega se čita Mula Mustafin animozitet prema muteassibima.

Kad je umro mevlevijski šejh derviš Ahmed, sarač po zanimanju, a bio je jako star, možda je imao više od stotinu deset godina, vaiz ode kod mule i zatraži da mu se dodijeli to mjesto. A taj vaiz je ustvari bio muteassib (vjerski zanesenjak) i munkir (oholi, uzneseni). No mula ne udovolji njegovom zahtjevu, nego položaj šejha dodijeli starom dervišu Mustafi Mlivaru, koji je dobrovoljno obavljao posao mujezina u Tabačkoj džamiji.

Kad je preuzeo naimenovanje, šejh Mustafa počne održavati zikir u toj džamiji u kojoj je, inače, imam bio brat najvećega muteassiba. To se odvijalo u vrijeme kad su se muteassibi [u našem gradu] bili najviše ponijeli. Jednoga dana dođe nekoliko muteassiba, onih odlučnijih i glasnijih među njima (yaramazlar) da spriječe održavanje zikra u spomenutoj džamiji. Ali je u džamiju došlo i nekoliko ljudi naklonjenih dervišima s namjerom da poslije ikindije-namaza sjednu u halku i sudjeluju u zikru. U džamiji dođe do prepirke. Muteassibi kažu „nećemo vam dozvoliti“, derviši kažu „hoćete“. Prepirka preraste u tuču u kojoj su jedni druge udarali pesnicama. Na kraju, elhamdulillah, pobijede derviši.

Nakon toga onaj imam bude smijenjen, jaramazi, munkiri prestanu dolaziti zapodijevati svađu, a derviši svaki dan nastave održavati zikir nakon ikindije-namaza. Eto tako je Uzvišeni Stvoritelj pokazao Svoju Snagu. Spomenuti šejh je jedan slabi starac, miran i tih, kako se kaže, usta ima a jezika nema, a on i njegova strana su izašli pobjednici iz ovoga sukoba koji se desio usred grada, i to u vrijeme kad su se vjerski zanesenjaci bili najviše ponijeli. Tako je, odredbom Uzvišenog Stvoritelja, taj šejh prema zanesenjacima bio kao mušica prema Nemrudu.

Iz ovoga opširnog zapisa koji je Mula Mustafa Bašeskija sačinio 1771. godine (1184. po Hidžri) vidi se da su u to vrijeme u Sarajevu među muslimanskim vjernicima postojale dvije struje. Jednu su činili derviši ili sufije, tj. vjernici koji islam poimaju kroz učenje tesavufa (islamskog misticizma). Drugu su činili ortodoksno nastrojeni vjernici. Ovi su drugi neke vjerske prakse smatrali udaljavanjem od pravovjerja, pa je njihovo djelovanje imalo za cilj očistiti islam od svih oblika novotarija (bid’at).

Novotarijama su, između ostalog, smatrali način na koji sufije očituju pobožnost, zbog čega su optuživali sufije da se udaljavaju od izvornog islama. Mula Mustafa Bašeskija, čija nam je bilježnica poslužila kao izvor za ovaj članak, te vjernike naziva muteassiblar – zanesenjacima. Prema zapisivačevim riječima, događaj opisan u naprijed navedenoj bilješci zbio se u vrijeme kad su vjerski zanesenjaci bili uzeli velikog maha u Sarajevu (ve müte’assibânun en büyük tugyâninda).

POJAVA VJERSKIH ZANESENJAKA U SARAJEVU

Prva Mula Mustafina bilješka u kojoj spominje vjerske zanesenjake u Sarajevu potječe iz 1766. ili 1767. godine. Preciznije, to je 1180. godina po Hidžri. Tada je Mula Mustafa zapisao kratko:

Pojavili se vjerski zanesenjaci. I sagrađena je medresa Inadija. To je bio povod raznim pričama i smutnji u narodu. Razlog toj smutnji je vođa zanesenjaka, vaiz iz Amasije. Vjerovatno je da Mula Mustafa Bašeskija izrazom zuhuru muteassib pojavili se zanesenjaci) bilježi kako se u vjerskom životu Sarajeva počelo osjećati prisustvo ortodoksno nastrojenih vjernika. To što je pisac u istoj bilješci spomenuo otvaranje medrese Inadije i vođu zanesenjaka, vaiza iz Amasije, nagovještava određenu vezu između medrese i vaiza. Ta veza postaje jasna u jednom drugom Mula Mustafinom zapisu. Godine 1780. Pisac je na nekoliko stranica u svojoj medžmui opisao učene ljude (ulemu) grada Sarajeva među kojima spominje alima iz Amasije:

On je muderis u medresi na Bendbaši. Kako je ta medresa na rubnom dijelu grada, on se [vaiz iz Amasije] nastojao što češće pojavljivati na propovjedaonicama [u gradskim džamijama] i držati propovijedi. Govorio je na turskom jeziku, glasno, vičući i galameći. U svakoj je svojoj propovijedi grdio šejhove, derviše, tekije, ćulahe, kadije, derviške redove, i u tome je bio vrlo vješt.

Ova bilješka kazuje da je vaiz iz Amasije, za kojega je Mula Mustafa trinaest godina ranije zapisao da je vođa zanesenjaka i glavni razlog podjele u narodu, obavljao dužnost muderisa u medresi Inadiji, za koju je poznato da se nalazila na Bendbaši. U fermanu o njegovom imenovanju na dotično mjesto vidi se da se zvao „Amasjali Abdulah-efendi te da mu je od 1767. godine dodijeljena plaća za dužnost koju je do tada obavljao dobrovoljno.“

Od kada je vaiz iz Amasije boravio u Sarajevu i čime se bavio do imenovanja na spomenutu dužnost? Na to pitanje možda i ne bi bilo nužno tražiti odgovor da Mula Mustafino svjedočenje o sadržaju vaizovih predavanja u džamiji ne pokazuje kako je bio jedan od onih govornika koji su s propovjedaonice otvoreno napadali „šejhove, derviše, tekije, derviške redove“. Takvo obraćanje vjernicima u džamiji, usto praćeno „vikom i galamom“, podsjeća na one propovijedi što su ih tokom 17. stoljeća u istanbulskim džamijama držali vaizi koji su predvodili pokret vjerskih puritanaca – kadizadelija.

DJELOVANJE ZANESENJAKA U SARAJEVU

Sukob u Tabačkoj džamiji u Sarajevu dogodio se otprilike 80 godina nakon onoga u Bursi. Ma kako se činilo nemogućim dovoditi u vezu zbivanja u središtu Carstva u jednom vremenu s onima na periferiji gotovo stoljeće kasnije, bursanski i sarajevski slučaj povezuju neke sličnosti: tuča usred džamije među dvjema strujama vjernika. Još je veće razmjere od oba spomenuta imao sukob u Fatihovoj džamiji u Istanbulu 1656. godine. Tada je jedna grupa kadizadelija fizički napala mujezine koji su počeli po melodiji učiti hvalospjev Poslaniku. Kadizadelije su čak prijetili oružjem onima koji su pokušali zaustaviti taj njihov napad te se sukob nastavio i narednog dana.

Upravo je taj događaj, što se zbio „osmog dana od dolaska Mehmed-paše Köprülija na mjesto velikog vezira“, bio povod da vezir poduzme mjere protiv kadizadelija i protjera Mehmeda Ustuvanija, kako smo naprijed već spomenuli. M. Zilfi ukazuje na to da su se sukobi među kadizadelijama i sufijama događali u džamiji i oko nje a ne u drugim institucijama, naprimjer u medresama i tekijama. Autorica to zapažanje tumači činjenicom da je djelovanje kadizadelija bilo vezano za prostor džamije te je za njih „bilo iritirajuće da pred nosom imaju izvođenje sufijskih rituala; samo prisustvo sufija u džamiji njima je oduzimalo priliku, kao što je i prljalo džamiju“.

Taj komentar nastavlja R. K. mišljenjem da je „vrlo vjerovatno kako ortodoksno nastrojeni vaizi isu dozvoljavali sufijama ritual u džamiji više zbog toga što su nastojali za sebe osigurati ropovjedaonicu, nego zato što su željeti zaštiti džamiju od novotarija“.

U slučaju Tabačke džamije u Sarajevu vjerovatno se nije radilo o prestižu oko propovjedaonice, ali jeste oko džamijskog prostora. Sarajevski zanesenjaci su vjerovatno polagali pravo na džamiju u kojoj je jedan od njih bio imam i u njoj nisu dopuštali održavanje sufijskog zikira. Da li je mujezin te iste džamije, nakon što je postao mevlevijski šejh, izabrao džamijski prostor za održavanje zikira zato što je taj doista bio najpogodniji ili je bio potaknut kakvim drugim razlozima? Jer džamije su i sufijama pružale mogućnost da steknu nove pristalice.

Kao što je u Istanbulu u prethodnom stoljeću prisustvo u jednoj džamiji (i tako što su držali vaaz i tako što su održavali zikir) sufijama „davalo dodatni status i legitimnost, kao i značajnu publiku“, slični su razlozi mogli potaknuti i mevlevijsko bratstvo u Sarajevu da se okuplja u džamiji. Bilo kako bilo ovaj slučaj pokazuje da je u Sarajevu među zanesenjacima i sufijama bilo ne samo suprotstavljenosti u učenjima nego i nadmetanja za sveti prostor.

Mula Mustafa Bašeskija je svoj stav u povodu događaju u Tabačkoj džamiji izrazio pobožnim riječima elhamdulillah uz bilješku da su „na kraju pobijedili derviši“. Jer i on je islam promišljao kroz učenje tesavufa. Izraz radosti započet zahvalom Bogu Mula Mustafa je nastavio poređenjem kojim aludira na priču o vladaru Nemrudu iz vremena poslanika Ibrahima. Prema toj priči, Nemrud nije htio prihvatiti Ibrahimov poziv u vjeru u jednoga Boga nego je sebe, uzdajući se u veliku moć kojom je raspolagao, proglasio božanstvom i zahtijevao od podanika da se prema njemu tako ophode. Zbog te ga oholosti Bog kazni tako što na njega pošalje običnu mušicu koja bude uzrok Nemrudove smrti te jedan moćan, ohol, uznesen vladar Božijom odredbom nastrada od sitne mušice. U Bašeskijinom su poređenju zanesenjaci poput oholog Nemruda, a mevlevijski šejh poput mušice.

Podsjetimo li se na Mula Mustafine riječi da su u vrijeme kad je pisao ovu bilješku zanesenjaci bili uzeli velikog maha u Sarajevu, u tome što ih on uspoređuje s Nemrudom čitamo da je Mula Mustafa njihovo nametanje u vjerskom životu smatrao silnim, oholim i grubim. U svakom slučaju, na tuču u Tabačkoj džamiji morale su reagirati vlasti, kao što je sukob u Fatihovoj džamiji u Istanbulu 120 godina ranije bio povod da vlast intervenira. U Sarajevu je smijenjen imam Tabačke džamije. Nije poznato je li vlast preduzela još kakve mjere protiv zanesenjakâ, ali Mula Mustafa kaže da „više nisu dolazili zapodijevati svađu i da su derviši nastavili svakodnevno održavati zikir“.”

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Ukoliko ste primijetili grešku u članku, OZNAČITE TEKST i nakon toga pritisnite tipke na tastaturi Ctrl+Enter.

NA VRH

Spelling error report

The following text will be sent to our editors: