Hidžab

Upotpunila sam svoj iman sa hidžabom

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

U ime Allaha….

Kao i svako dijete, i ja sam imala sve najljepše osobine: iskrenost, poštenje, pravednost… ali i ono najbitnije – bila sam privržena svom Rabbu na svoj sopstveni način. Na jedan običan dječiji način, na način na koji nisam potpuno shvatala svrhu ibadeta, ali sam se ipak trudila. Počela sam veoma rano postiti, ići u mekteb… Često sam znala trčati iz škole kako bih na vrijeme stigla na mektebsku pouku koja se održavala u jednoj kući.

Tako je bilo moje djetinjstvo, obasuto „problemima“, ali povezano čvrstom vezom sa Allahom. Međutim, desio se preobrat situacije, „moj mekteb“ se zatvorio i nisam imala želju da idem u drugi, polahko sam se počela odvajati od vjere, jer je tada moj iman bio povezan sa odlaskom u mekteb, jer bila sam samo jedno nevino dijete.

Dolaskom u pubertet moji su me nagovorili da se ponovo upišem u mekteb i tako je sve ponovo počelo, ali znatno drugačije. Bila sam opet puna žara prema stjecanju znanja, ali sada na potpuno drugačiji način: više nisam bila tako ponosna svojim odlascima u mekteb. Subhanallah, kao da sam se stidjela da me neko vidi pokrivenu, počela sam da idem prečicama kako me moji školski drugovi i drugarice ne bi vidjeli pokrivenu. Ali oni su oduvijek znali da sam ja drugačija od njih, da imam granice preko kojih ne idem.

Počela sam da sve više učim o svojoj prelijepoj vjeri, postala sam svjesna i sama da jesam drugačija, ali sam postala ponosna zbog toga. Isto tako znala sam da sam postala kraljica u islamu bez krune. Nisam imala hrabrosti da stavim svoju krunu na glavu, svoju mahramu.

Vrijeme je prolazilo, osjećala sam sve veću ljubav prema islamu, prema Allahu… moje se znanje povećavalo naročito odlascima na takmičenja iz mekteba i vjeronauke. Iako nikada nisam osvojila neko posebno mjesto, dobila sam najveću nagradu, a to je znanje koje je ostalo u meni, i koje se kasnije pretvorilo u djelo.

Moja je priča nešto drugačija od ostalih priča, jer, elhamdulillah, nikad nisam bila previše skrenula sa Pravog puta, ja se nadam, ali ipak sam bila izgubljena na neki način. Jer nisam bila potpuno izabrala put kojim želim da hodim. Davno, još kao mala djevojčica bila sam sebi obećala da ću se pokriti u dvadesetoj godini, ali sam imala želju za svojom krunom i prije, ali nisam imala hrabrosti za tim.

Gubila sam se u svom lutanju, nisam nikako mogla shvatiti gdje pripadam. Konstantno sam razmišljala kako srcem pripadam pokrivenim djevojkama, a moja odjeća to naročito ne odaje, i time više ličim džahilkama. Sa svojim sedamnaest godina počela sam ozbiljno da razmišljam o stavljanju hidžaba, i već tada sam imala redovne namaze i moja je želja svakim danom bila sva veća. Konačno sam dočekala da sama više nagnem onom Pravom putu nego krivom.

Tako sam jednog dana konačno odlučila da upotpunim sebe i svoj iman, odlučila sam se na hidžab. Period od obznane moje odluke, pa da stavljanja „krune“ bio je meni jako poseban. To su bili jedni od mojih najljepših dana u životu. Zanimljivo je da su tada moja iskušenja bila najveća, jer su me sa svih strana pokušavali omesti u mom nijjetu. Ali, imam osjećaj da je moj Rabb oko mene izgradio ogroman zid koji nije dopuštao nikome da prodre u moje srce, elhamdulillah.

Kada sam konačno dočekala 11. 8. 2010. bila sam najsretnija osoba na svijetu. Osjećala sam da sam pobjednica, da sam konačno pobijedila onu ogromnu vojsku šejtana koja se borila protiv mene. Iako sam nakon nekoliko godina, u historiji moje škole bila prva pokrivena djevojka u svojoj srednjoj školi, nisam, elhamdulillah, imala nikakvih problema. To treba biti ohrabrenje svim ostalim djevojkama. Allah je dao da poslije mog odlaska iz škole, nakon završenog četvrtog razreda, ostanu pokrivene tri djevojke. Allahu ekber! Nije bilo teško naslutiti kako svako onaj ko nastoji da te povrijedi, u dubini sebe zavidi ti što on nema hrabrosti za takvim korakom.

Ja se nisam osjećala drugačijom po prvi put kada sam se pokrila, moje pokrivanje mi je pomoglo da vidim koliko vrijedim, jer sam osjećala svakodnevno poštovanje koje mi ljudi ukazuju zbog onoga što jesam. Ni sa jednom starom prijateljicom nisam prekinula druženja, i vjerujem da je naša ljubav samo ojačala.

Danas sam studentica na Islamskom pedagoškom fakultetu i okružena sam pokrivenim djevojkama, što mi je oduvijek bila želja, ali sam shvatila da to uopće nije bitno, jer kad znaš da činiš pravu stvar, stvar kojom je zadovoljan tvoj Gospodar, ti onda nikada nisi sam. Nisi sam ako te rodbina osudi, ako te prijatelji iznevjere, nisi sam ako te svi napuste, vallahi, nikada nisi sam ako se približiš svom Rabbu, jer se približi i On tebi još bliže. Problem je kada se čovjek udalji od Allaha, onda se i Gospodar i ljudi udalje od njega i on je tada jedan veliki usamljenik.

Kao što rekoh, moja priča nije vjerovatno kao druge sa ovom tematikom, ja sam bila u islamu, ali ne potpuno, ja osjećam da sam se tek vratila islamu, vratila Allahu, onda kada sam se pokrila, kada sam stavila svoju krunu.

Molim Allaha da ova moja kratka priča bude sebeb nekoj sestri da se pokrije i da vidi ljepotu hidžaba i potpunu ljepotu islama, ali kao iskrena vjernica, ali ne kao licemjerka koja govori da vjeruje, ali koja se ne pokorava potpuno, kao što se ni ja nisam pokoravala. Amin!

Sestra E. M.

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Ukoliko ste primijetili grešku u članku, OZNAČITE TEKST i nakon toga pritisnite tipke na tastaturi Ctrl+Enter.

NA VRH

Spelling error report

The following text will be sent to our editors: