Prilozi posjetitelja

Zbog diskriminacije počela sam se bila udaljavati od islama

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Onda kada bi u školi zazvonilo zvono koje bi označavalo početak sata vjeronauke, iz razreda od trideset učenika izašle bi dvije djevojčice i ja. Učenici katoličke vjeroispovijesti ostali bi u razredu čekajući svog vjeroučitelja, a nas tri s još nekoliko učenika drugih razreda odlazile bismo u malenu trošnu učionicu koja se nalazila ispod školskog stepeništa. Ta diskriminacija koju smo kao djeca islamske vjeroispovijesti osjećali još od početka našeg školovanja obilježila me za cijeli život. Malo-pomalo počela sam se sklanjati od svojih školskih prijatelja. Svaki moj pokušaj da im približim svoju religiju prošao bi bezuspješno. Moji vršnjaci, iako su tada još uvijek bili djeca koja nisu mogla razumjeti moju bol, nudili su me svinjskim mesom i kolačima pravljenim na svinjskoj masti. Svaki njihov rođendan ili blagdan sjedila bih postrani, a da ne okusim išta sa stola. To ih je počelo ljutiti.

“Probaj, nećemo nikome reći da si jela”, rekla mi je jednom prijateljica, nudeći mi krišom svinjsko meso. Moje oči napunile su se suzama i bez riječi izašla sam iz njezine kuće. Nedugo zatim počeli su i verbalni napadi. Kada bih prolazila pored skupine vršnjaka, posebice ako su u grupi većinom bili muškarci, čula bih kako se došaptavaju: “Balijka. Turkinja. Muslićka.” O, kako su me samo boljele njihove riječi, njihovo izdvajanje.

Bol je iz dana u dan bila sve veća, a onda sam se i sama počela udaljavati od svoje vjere. Kada bi me pitali kako se zovem, rekla bih im svoj nadimak. Kada bi me ponudili svinjskim mesom, govorila bih da sam vegetarijanac. Nisam imala snage više ponavljati kako svinjetinu ne jedem iz religijskih razloga. Počela sam izlaziti u diskoteke, družiti se sa svojim vršnjacima na mjestima na kojima se toči i pije alkohol. Prestala sam postiti i ići u džamiju. Od djevojčice koja je išla na mektebska takmičenja, postala sam djevojka koja više nema svoje “ja”.  Pritisak moje okoline postao je pretežak, a vjetrovi bola lomili su moje tijelo. Plašila sam se da se više nikada neću moći vratiti na staro…  Ali, jesam.

 Jednog Bajrama naša je kuća mirom mirisala. Nekako posebno i drugačije. Sve se činilo kao bajka – predivno i nestvarno. Sjećam se dobro tih scena kao da su jučer bile. Sjećam se lika svoje majke kako dočekuje oca iz džamije, sestara koje mu ljube ruke čestitajući naš najveći praznik. U jednom trenutku svi okovi moga srca pukli su na tisuću dijelova. Taj dan otišla sam s majkom na jaciju i još dugo u noć plakala moleći Allaha, dž. š., za oprost. Znala sam koliko sam pogriješila. Zbog osuđujuće okoline, prestala sam biti ono što jesam, krila sam svoju religiju i radila ono što nisam trebala, a sada s ponosom govorim svoje ime i prezime. Ti trenuci slabosti sada su iza mene, a ja sam jača nego prije, sretna i ponosna na svoje porijeklo, svoju obitelj i religiju.

Sestra S. S. P.
_________________

Pošaljite nam i vi vašu priču/prilog na adresu: Prilozi_posjetitelja@mail.com ili putem naše FB stranice

 

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Ukoliko pronađete gramatičku grešku, OZNAČITE TEKST i prijavite tako što ćete pritisnuti Ctrl+Enter kada je tekst označen.

NA VRH

Prijava gramatičke greške

Slijedeći tekst će biti poslat administratorima stranice: