Sekte

Nastanak šija-rafidija

Podijeli sa drugima i zaradi sevapShare on Facebook27Email this to someonePrint this page

Čovjek koji je udario temelje šija-rafidija, na kojima su kasnije nastala ostala njihova vjerovanja, je židov iz Jemena koji se zvao Abdullah ibn Sebe’. Imam Taberi u svom Tarihu navodi: „Abdullah ibn Sebe’ je bio židov iz grada San’a (Jemen); majka mu je bila crnkinja. Primio je islam u vrijeme (hilafeta) Osmana Ibn Affana, radijallahu anhu i počeo obilaziti muslimanske pokrajine kako bi zavodio muslimane u zabludu. Počeo je od Hidžaza, potom je otišao u Basru, pa u Kufu, odatle u Šam. U Šamu nije uspio zavesti nikoga pa je otišao u Egipat gdje je počeo govoriti ljudima:…

„Čudim se onome ko vjeruje da će se Isa vratiti, a ne vjeruje da će se Muhammed vratiti iako je Uzvišeni Allah rekao: „Onaj Koji ti je Kur’an u dužnost stavio sigurno će te na mjesto povratka vratiti…“1 A Muhammed je preči od Isaa da se vrati.“ Te njegove riječi su naišle na prijem pa im je počeo objašnjavati pitanje ‘povratka’, te su počeli pričati o tome. Nakon toga im je počeo govoriti: „Bilo je hiljadu vjerovjesnika i svaki je imao vesijja, a Muhammedov vesijj je Alija.“

Potom je počeo govoriti: „Muhammed je pečat vjerovjesnika, a Alija pečat vesijja.“ Nakon toga im je govorio: „Ima li većeg nasilnika od onoga koji nije ispunio oporuku Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji je uzurpirao pravo vesijja i preoteo vođstvo ummeta.“ Nakon toga im je govorio: „Osman nije imao pravo da preuzme hilafet pored pored Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem. Pođite i govorite o tome, počnite se žaliti na namjesnike u vašim pokrajinama predstavljajući se kao oni koji pozivaju na dobro a odvraćaju od zla kako biste privukli ljude i pozvali ih u ovu stvar.“ Pa je odaslao svoje daije na razne strane i počeo se dopisivati sa onima koje je pokvario u raznim krajevima, a oni su potajno pozivali u ono što su propagirali.“2

To je bio početak pojave rafidija. Duše onih koji su zalutali počele su upijati ova ubjeđenja koja je propagirao Ibn Sebe’, dok nisu obuzela njihova srca i umove, a sve je kulminiralo ubistvom halife Osmana, radijallahu anhu. U vrijeme Alije, radijallahu anhu, ta pokvarena ubjeđenja počela su se pokazivati jasnije nego prije, sve dok nisu doprla do Alije, radijallahu anhu, koji je odbacio takvo vjerovanje i odrekao se onih koji tako vjeruju.

Ibn Asakir vjerodostojnim lancem prenosilaca bilježi da je Ammar ed-Dehni rekao: „Čuo sam Ebut-Tufejla da je rekao: „Vidio sam kad je el-Musejjeb b. Ledžbe doveo Ibn Sebe’a držeći ga za odjeću, a Alija je bio na minberu pa je upitao: „Šta je s njim?“ „Laže na Allaha i Njegovog Poslanika.“, odgovorio je.3

Od Jezida b. Vehba, od Seleme, od Šu’beta da je Alija b. Ebi Talib, radijallahu anhu, rekao: „Nemam ništa sa ovim crnim hamitom.“ – misleći na Ibn Sebe’a, koji je ružno govorio o Ebu Bekru i Omeru.“4
Ovo su pouzdane predaje od Alije, radijallahu anhu, prenesene vjerodostojnim lancima prenosilaca. 5

El-Džurdžani je rekao: „Sebeije su skupina koja pripada rafidijama. Nazvani su po Abdullahu b. Sebe’u koji je prvi rafidija koji je učinio kufr rekavši: ‘Alija je Gospodar svjetova.’ Zbog toga je Alija spalio na lomači njega i njegove pristalice.“ 6

Neki historičari smatraju da Alija, radijallahu anhu, nije spalio Ibn Sebe’a nego neke njegove pristalice, a njega protjerao u Medain, pa je nakon Alijine, radijallahu anhu, smrti propagirao da Alija, radijallahu anhu, nije umro. Onima koji su Aliju, radijallahu anhu, smatrali mrtvim govorio je: „Kada biste nam donijeli njegov mozak u sedamdeset zavežljaja ne bih vam povjerovao da je mrtav.“ 7

Vjerovatniji je prvi stav jer ga podupire predaja u Buharijevom Sahihu: Ikrime je rekao: „Aliji, radijallahu anhu, je dovedena grupa zindika pa ih je spalio. To je doprlo do Ibn Abbasa koji reče: „Da sam ja bio na njegovom mjestu ne bih ih spalio jer je to Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio rekavši: „Ne kažnjavajte Allahovom kaznom.“ Nego bih ih ubio jer je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Ko promijeni svoju vjeru (islam), ubijte ga.“ 8

Ovo potvrđuje da se već u tom vremenu pojavljuju nastrana vjerovanja o Aliji, radijallahu anhu, kod šija-rafidija i to da ih je Alija, radijallahu anhu, tako žestoko kaznio da je Ibn Abbas to komentirao onako kako smo vidjeli. Alija, radijallahu anhu, također je negirao sva druga pretjerivanju u pogledu njega, poput toga da je bolji od svih ashaba, među njima i dvojice šejhova – Ebu Bekra i Omera, radijallahu anhum edžme’in, psovanja i preziranja ashaba. Ibn Tejmijje je rekao: „Kada su se pojavila novotarska uvjerenja šiizma u vrijeme vladara vjernika Alije, radijallahu anhu, on ih je odbio.

A bili su tri grupe: galije – nastrani, sebbabe – psovači i mufaddile – koji su ga preferirali. Nastrane je spalio vatrom. Jedan dan izašao je na vrata Kinde pa su mu neki ljudi učinili sedždu. Upitao je: „Šta je ovo?“ Rekoše: „Ti si Allah.“ On je tri puta tražio od njih da se pokaju i, pošto nisu htjeli, naredio je da se iskopaju kanali i zapali vatra u njima, potom ih je bacio u nju. Što se tiče psovača, kada je čuo da jedan čovjek psuje Ebu Bekra i Omera naredio je da ga ubiju ali je ovaj pobjegao u mjesto Karkajsija (ili Karkisija) gdje je govorio o tome, a Alija, radijallahu anhu, bio je obazriv prema svojim namjesnicima jer mu se nisu pokoravali u svemu. 9

Što se tiče mufaddila koji su ga smatrali navjrijednijim ashabom, rekao je: „Ko god mi dođe smatrajući da sam bolji od Ebu Bekra i Omera, kaznit ću ga bičevanjem za potvoru.“ A u više od osamdeset različitih predaja navodi se da je rekao: „Najbolji u ovom ummetu, nakon Vjerovjesnika, su Ebu Bekr i Omer.“ 10 Ipak, iako je akida rafidija postojala u vrijeme Alije, radijallahu anhu, ostala je ograničena na uži krug ljudi koji nisu predstavljali zajednicu, i do smrti Alije, radijallahu anhu, je ostalo tako.

Doktor Sa’di el-Hašimi napisao je posebnu knjigu o Ibn Sebe’u i njegovim novotarsmim uvjerenjima u koja je pozivao, koju je nazvao ‘Ibn Sebe – Hakika la Hajal’, a to spominje i u svojoj drugoj knjizi ‘Er-Ruvatu-llezine te’esseru b-Ibn Sebe’.

U najznačajnija vjerovanja koja je uveo Ibn Sebe’ spada:

– Vjerovanje u vesijjet što znači da je on prvi koji je zagovarao vjerovanje da je Alija, radijallahu anhu, prema tekstu Objave Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, vesijj – nasljednik u vjerskom vođstvu, i halifa – svjetovni vladar;

– On je također prvi koji je očitovao odricanje od onih koje je smatrao neprijateljima Alije, radijallahu anhu, i proglašavao takve nevjernicima;

– Prvi je koji je pripisao Aliji, radijallahu anhu, božanska svojstva i smatrao ga Gospodarom;

– Prvi je od nastranih šija-rafidija koji se proglasio vjerovjesnikom;

– Prvi koji je propagirao vjerovanje u er-Redž’a – povratak Alije, radijallahu anhu, na ovaj svijet nakon smrti i povratak Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem;

– Prvi koji je smatrao da je Alija, radijallahu anhu, Dabbetul-Ard – biće koje će se pojaviti kao predznak Sudnjeg dana i ovjeravati ko je vjernik a ko nevjernik;

– Prvi koji je proglasio Aliju, radijallahu anhu, stvoriteljem stvorenja i davaocem opskrbe;

– Sebeije su za sebe vjerovali da ne umiru nego se nakon smrti presele u tijela ptica pa su zato nazvani et-Tajjara – letači;

– Neke rafidijske grupe, među kojima i sebeije, vjeruju da se Sveti Duh – Džibril seli iz tijela u tijelo imama. Neki od njih vjeruju u reinkarnaciju duša, a sebeije su za sebe tvrdile da su upućeni u Objavu s koje su skrenuli ostali ljudi, i u znanje koje je drugima skriveno. I rekli su: „Alija je na oblaku, grom je njegov glas, a munja je njegov bič.“

To su najznačajnija ubjeđenja koja su zastupali Ibn Sebe’ i njegovi sljedbenici, i zbog njih se smatraju nastranim rafidijama – gulatur-rafida. 11

Rafidizam kao akida i ideologija nije se pojavio iznenada. On je prolazio različite etape i razvijao se kroz duži vremenski period, ali osnove njihove akide postavio je Ibn Sebe’ što priznaju i šijski autori u svojim djelima u kojima navode da je Ibn Sebe’ prvi svjedok pojave odbijanja imamate Alije, radijallahu anhu, i da je prvi zagovarao postojanja teksta Objave o tome da je on Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, vesijj, a to je osnova šijsko-rafidijskog vjerovanja, kako tvrde najeminentniji rafidijski autoriteti. Kao što bilježi El-Kafi da je Ebul-Hasan rekao: „Alijin vilajet je zapisan u suhufima objavljenim svim vjerovjesnicima, i Allah je svakog poslanika kojeg je poslao obavezao da vjeruje u vjerovjesništvo Muhammeda i vasijjet Alije, alejhis-selam.“ 12

Također, u temeljna vjerovanja šija-rafidija ubraja se vjerovanje u er-Redž’a (povratak Alije, radijallahu anhu, i nekih drugih osoba. Nekima je povratak radi nagrade a nekima radi kazne.), a tu akidu je, također, izmislio Ibn Sebe’. 13

Ibn Sebe’ je prvi zagovarao da su Alija i njegovi potomci odlikovani posebnim, tajnim znanjem, na što ukazuje Hasan b. Muhammed b. El-Hanefijje 14 u poslanici el-Irdža’15 , a ovo vjerovanje je postalo jedno od temeljnih vjerovanja kod šija. U Sahihul-Buhari nalazimo potvrdu da se ovo vjerovanje pojavilo vrlo rano, još u vrijeme Alije, radijallahu anhu, i da je on to porekao. Buhari bilježi da je Alija, radijallahu anhu, upitan: „Imate li vi nešto posebno što nema u Kur’anu i što nema kod drugih ljudi?“ i da je on to energično negirao. 16

To su najvažnija vjerovanja koja ispovjedaju šije-rafidije.17 Pojavila su se nakon ubistva Osmana, radijallahu anhu, u vrijeme Alije, radijallahu anhu, ali nisu odmah postali prepoznatljiva sekta jer čim su sebeije promolile glavu Alija, radijallahu anhu, im se suprotstavio. Međutim događaji nakon toga, poput rata na Siffinu, tahkima, ubistva Alije potom Hasana, pripremili su plodno tlo za širenje ovih vjerovanja jer su ti događaji izazivali emocije koje su vodile srca ka tešejju’u pa su se ta vjerovanja uvukla među ljude pod krinkom podrške Aliji i njegovoj porodici.

Šiizam u vrijeme Alije, radijallahu anhu, ogledao se u iskazivanju privrženosti i podrške Aliji, radijallahu anhu, ni u kom slučaju to nije bilo zastupanje akide kakvu danas ispovjedaju šije-rafidije. 18
Pretjerivanje u ljubavi prema ehli-bejtu povećalo se nakon patnji i iskušenja koja su prolazili, poput ubistva Alije, potom Husejna itd. Neprijatelji su iskoritili činjenicu da ti događaji izazivaju emocije kod muslimana, a bez njih se ideologija Ibn Sebe’a ne bi mogla razvijati i širiti.

Priredio: Abdullah Nasup
_________________________________

1. Sura el-Kasas, 85.
2. Tarihut-Taberi, 5/347.
3.Tarihu Dimišk. El-Intisaru lis-Sahbi vel-Al, str. 35.
4. Fethul-Bari, 7/368. Hamit, tvrda mješina, posuda za maslo, i sve što je tvrdo. U hadisu: Vahšij je rekao: „…kao da je hamit…“ Ibn Hadžer je, objašnjavajući znašenje riječi hamit, kazao: „Velika mješina. Obično se ovaj izraz upotrebljava za mješinu kada je puna.“ Vidjeti Fethul-Bari, 7/368.
5. Abdullah b. Sebe’, str. 98. Predaje je ocijenio šejh Albani. Op.aut.
6. Et-Ta’rifat, str. 103.

7. Ibn Hazm, el-Fisal, 5/36. El-Isferajini, et-Tebsiru fid-Din.
8. Sahihul-Buhari, Kitabu Istitabetil-Murteddin, broj 6922.
9. To jest, zbog toga je ovaj čovjek bio siguran u mjestu u koje je pobjegao, jer ga tamošnji namjesnik nije htio izručiti niti kazniti.
10. Medžmu’ul-Fetava, 35/184-185.
11. El-Hašimi, dr. Sa’di, Er-Ruvatu-llezine te’esseru b-Ibn Sebe’, str. 19-20.
12. Usulul-Kafi, 1/437. Usuluš-Ši’atil-Imamijje, 1/71.
13. El-Kummi, el-Mekalatu vel-Firek, str. 21. En-Neubahti, Firekuš-Ši’a, str. 23. Usluluš-Ši’atil-Imamijje, 1/96.

14. Tehzibut-Tehzib, 2/32.
15. Poslanica el-Irdža’ nalazi se u sklopu knjige El-Iman autora Muhammeda el-Adenija, str. 250-294.
16. Fethul-Bari, 1/204.
17. Usuluš-Ši’iati-Imamijje, 1/97.
18. Usuluš-Ši’atil-Imamijje, 1/98.

Podijeli sa drugima i zaradi sevapShare on Facebook27Email this to someonePrint this page

Ukoliko ste primijetili grešku u članku, OZNAČITE TEKST i nakon toga pritisnite tipke na tastaturi Ctrl+Enter.

NA VRH

Spelling error report

The following text will be sent to our editors: