Bila si lijepa, ali sada si ljepša…

Život se svodi na njegov neminovni prolazak i jedino što je bitno jeste kakva osoba postaješ kroz to prolazno vrijeme.Gdje god pošla, sva uživanja koja nam pruža dunjaluk, mene nisu uzela pod svoje, jer odgoj iz moje porodice me sprječavao da radim nešto što nije dobro, da imam stid u oblačenju, govoru i svemu onome u čemu su me savjetovali moji roditelji, ali i djed i nena od djetinjstva.

Osnovna i srednja škola, fakultet ili društvo nisu utjecali na temelje mog odgoja. Neke savjete smo mi djeca slušali bez nametanja i upijali kao sunđeri, a neke nismo smjeli izostaviti, kao što je odlazak u mekteb, poslušnost odraslima, pomaganje itd. Uvijek sam se oblačila skromno, ali opet sam osjećala stid i potiskivala sam želju za hidžabom. Odrastanje se odvijalo u skromnoj porodici, popraćen radom, poslušnošću, umjerenošću, učenjem o islamu od majke i oca, a od djeda i nene kroz priče o poslanicima, pomaganju starijima, o izdržjivosti i ustrajnosti. I danas naviru sjećanja njihove tople sobe, stare zemljane peći na kojoj je uvijek bio vruć čaj uz djedovo učenje Kur’ana, slušanja raznih priča o svemu, a najviše savjeta o vjeri, pokornosti Uzvišenom i o hidžabu i njegovoj veličini.

Često smo kao djevojčice bile ponosne kada odemo u mekteb tako propisno obučene, diveći se ljepoti koju nam mahrama daje. Znale smo i za bajram kao male djevojčice, pa i stasale djevojke obući dimijice i bluze, staviti mahramu, koje nam je ručno šila naša nena. Sve se to odvijalo, sva ta ljepota islama u mojoj porodici, ali nedostajalo je tu nešto da bi upotpunilo tu sliku. Godine su prolazile, sestre i ja stasale u odrasle djevojke, osnovale svoje porodice, na ahiret preselili djed i nena, otac…Osvrnuvši se često u mislima na djetinjstvo, njenu ljepotu, savjete svojih najmilijih, djeda, nena, oca, majke, njihove ustrajnosti u lijepom odgoju, ahlaku, njima koji su bili autoritet, ali i podrška u svemu da bi nas odgojili u čestite insane, ne shvatajući svu tu brigu i bezbrižnu ljubav i sve te savjete koje su nam prenosili, da smo sve u podsvijesti to nosile sa sobom, što nam je pomoglo da izrastemo u ovo što danas jesmo.

Udavši se za hairli, čestita insana, koji je volio da stavim hidžab, često me znao napomenuti rečenicom: “Svaki novi izlazak iz kuće je novi grijeh“. I zaista, ta rečenica je često bila u mojim mislima. Izađem iz kuće, a ta misao lebdi u zraku kao da je neko ispisao ispred mene. U namazu bih dovila Allahu za uputu. Godine su prolazile, a moje razmišljanje o hidžabu je bilo sve češće. Kud god hodila i koliko god puta na sedždu pala, razmišljanje nije jenjavalo. Odgojivši svoju kćerku na principima islama, često me pitala: ” Što mama ne staviš mahramu? A šta ako ja stavim prije tebe? A šta ako preseliš, a nisi stavila hidžab?!”. Sa osmijehom na licu, a strahom u mislima od takvih riječi desetogodišnjeg djeteta, odgovarala sam: “Ma bit će jednog dana, inšallah!”.

Dunjaluk te opet odvede svojim brigama, mislima šta će neko drugi reći. Već duže vremena idem i na halku Kur’ana, gdje sa svojim divnim sestrama učim Kur’an, slušam predavanja o našoj divnoj vjeri. Većina tih žena nosi hidžab i znale su često reći da će upućivati dovu za nas koje to želimo, a nismo ispunile obavezu. Čija li se dova primila samo Svevišnji zna. Da li je dova mog muža, da li dova od tih žena s halke, dova mojih roditelja, djeda i nene ili čak moja izgovorena na sedždi.

Ali, tog 10.03.2023., mubarek petak, stavila sam svoju krunu, ne razmišljajući više ni o čemu, ni kakve promjene će mi donijeti na dunjaluku, jer bitno mi je u tom momentu bilo, a i sada, Gospodarevo zadovoljstvo, moja unutrašnja ljepota, smirenost. Moj sin od tada često stane ispred mene i kaže: “Mama, bila si lijepa, ali sada si ljepša.”. A ja još ponosnija na svoj hidžab i njegovu ljepotu kada to izgovori petogodišnje dijete. I od tog dana stavljanja hidžaba pa do preseljenja na ahiret sa svojom najljepšom krunom, molim Gospodara svih svjetova, padajući ničice na sedždu i u mislima kuda god hodila, da mi se smiluje i oprosti grijehe za sve dane koje sam do sada provela bez hidžaba.

I molim Allaha da svakoj sestri koja ima nijjet da stavi svoju krunu, da joj olakša i uputi je da što više dovi, jer Allah voli kada mu pružamo ruke, a stidi se da ih vrati prazne. Pa zamislimo koliko nas Gospodar voli!

Oaza Tuzla