Prilozi posjetitelja

Krivila sam Allaha zbog bolesti mog sina

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Sanjala sam da mi se Allah obraća

Kada sam imala trideset godina bila sam trudna po drugi put. Nosila sam dječaka. Već u petom mjesecu trudnoće doktor mi je rekao da se dječiji mozak ne razvija kako treba. Veliki stres izazvao mi je prijevremeni porod. Prvi mjesec svog života E. je proveo u bolnici. Nadala sam se da će sve biti uredu kada dođe kući, međutim tek tada su počeli problemi. Slijedili su mjeseci koje smo opet provodili po bolničkim sobama. Doktori su pokušavali pronaći uzrok oštećenja mozga, ali nisu ga pronašli, a E. je dobio dijagnozu cerebralna paraliza, teži oblik. Doktor nam je rekao da ne očekujemo previše od njegovog razvoja i da će u najboljem slučaju E. moći sjediti u invalidskim kolicima. Nisam se mogla pomiriti s tim. Plakala sam danima. Krivila sam sebe što sam rodila bolesno dijete, a kasnije sam počela kriviti Allaha, dž. š.

Nikad nisam redovno obavljala namaz, ali s vremena na vrijeme znala bih klanjati i učiti Kur’an. Međutim, nakon ovog događaja bila sam toliko razočarana da nisam htjela nikako klanjati. Obraćala sam se Allahu, ali samo riječima. Govorila sam: “Neću Ti padati na sedždu, dao si mi bolesno dijete.” Stalno molim Allaha, dž. š., da mi oprosti. I nisam klanjala, postila! Ništa!

Polahko su prolazili dani, mjeseci, godine. Život smo posvetili E. Radila sam s njim fizikalne terapije i po nekoliko sati dnevno, ali napredak je bio jedva vidljiv. Za svaki njegov pokret morali smo se pošteno namučiti. Hiljadu ponavljanja da bi mozak zapamtio pokret jer u toj malenoj glavici nedostajalo je moždane mase veličine teniske loptice. Prvu riječ je izgovorio sa dvije godine. Pisala sam datume da bih znala kad je koju riječ izgovorio. Tek sa tri godine počeo je puzati, sjedio je, ali klimavo. Kad je E. imao pet godina nekako smo se navikli na njegovo stanje i život koji smo živjeli. Morala sam brinuti o njemu dvadeset četiri sata dnevno. Teško mi pada što nisam imala dovoljno vremena za starijeg sina. Svoje djetinjstvo je provodio s nama po bolničkim hodnicima jer ga nisam imala kod koga ostaviti.

E. je spavao u krevetiću pored našeg. Jednog jutra u zoru probudila sam se. Soba je bila osvijetljena svjetlošću koja je dopirala sa ulice tako da sam ga mogla jasno vidjeti. Te širom otvorene oči i pjenu kako izlazi na usta nikad neću zaboraviti. Zgrabila sam ga i pokušala dozvati, ali on je bio bez svijesti. Umotala sam ga u ćebe i već nakon pet minuta bili smo na putu za bolnicu. Doktori su ga preuzeli, a mi smo ostali na hodniku u neizvjesnosti. Nedugo zatim dolazi doktor i kaže nam: “Vaš sin je imao moždani udar. Helikopter stiže za nekoliko minuta da ga preveze u drugu bolnicu. Dok ne stigne, možete se oprostiti s njim.” Ljubila sam ga tako jako. Htjela sam dobro zapamtiti njegov miris i i toplinu. Nisam znala hoću li ga sljedeći put ljubiti mrtvog ili živog. Koliko sam bola i tuge osjetila u tom momentu ne može se opisati riječima niti prenijeti na papir.

Tada sam prvi put vidjela i muža da plače. Uvijek je bio snažniji od mene i uvijek me tješio, ali ovaj put je i on plakao. Nakon nekoliko minuta stajali smo na bolničkom parkingu i gledali u nebo slušajući zvuk helikoptera kako se gubi u daljini. Odvezli smo se za njim u bolnicu. Doktor nam je rekao da E. nije imao moždani udar, već grčenje mozga, odnosno epileptički napad. Poslije nekoliko dana E. je otpušten iz bolnice. Nismo imali mira. Bojali smo se ponovnog napada.
______________________

A onda sam jedne noći sanjala da sjedim u mračnoj sobi. Nasred sobe je bila jedino osvijetljena klavijatura na čijim je tipkama bila ispisana abeceda. Ništa se drugo nije vidjelo niti čulo, a ja sam znala da se Allah, dž. š., nalazi u sobi. Želi mi nešto reći. Odjednom, tipke su se počele pomjerati. Slovo po slovo čitala sam: “Klanjaj”.

Pokušala sam okrenuti glavu, ali nisam mogla. Tipke su se i dalje pomjerale: “Pokaj se!”

Probudila sam se, uzela abdest i pala na sedždu. Nisam ništa govorila. Plakala sam i plakala. Prosle su četiri godine od tog sna. Ja nisam nijedan namaz propustila.

Uz ramazan ove godine poželjela sam da neko prouči rukju E. Međutim, ispostavilo se da je neko meni napravio sihr tako jak da su džini izazvali oštećenje mozga kod mog djeteta. Napadali su ono što je meni najdraže. Tek nakon tog saznanja shvatili smo dosta toga. Za medicinu neobjašnjive stvari nama su sad bile itekako jasne. Sve bolesti koje smo on i ja imali bile su izazvane džinskim djelovanjem. Ko mi je napravio sihr, vjerovatno nikad neću saznati, a ni ne zamaram se tim. Tješi me činjenica da Sveznajući zna. Molim Ga da toj osobi podari ono što zaslužuje.

Moj sin sada ima punih devet godina. Nikad neće biti kao zdravo dijete. Posljedice će imati cijeli život. Sada ide u specijalnu školu. Može da priča, sjedi, puže, ali još uvijek ne može da hoda. Svaki dan molim Allaha, dž. š., da mi se smiluje i da vidim njegove korake.

Otkako sam počela klanjati, u meni se probudila želja da stavim hidžab. Kupovala sam odjeću i mahrame, ali nikako se nisam mogla odlučiti na taj korak. Jednom sam na ovom portalu pročitala rečenicu koju je napisala pokrivena sestra: “Da me na ulici sretne Muhammed, a. s., znao bi da sam od njegovog ummeta”. Te riječi ostavile su snažan dojam na mene.

Prije dva mjeseca bila sam u gradu i najednom mi ta rečenica prođe kroz glavu. Pogledala sam se i vidjela uske hlače, kratku jaknu. Na meni se nije vidjelo da klanjam, postim… Nisam izgledala kao što treba izgledati jedna muslimanka. Brzo sam se vratila u stan. Presvukla sam se i stavila mahramu. Izašla sam opet van. Ponosna na svoju odluku, tiho sam sama sebi rekla: “E, sad bi te sigurno prepoznao.”

Sestra J. D.
______________________

Ovaj tekst je stigao u nagradni natječaj “Moj povratak Islamu” (Pošalji svoju priču i osvoji 50 eura)

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Ukoliko pronađete gramatičku grešku, OZNAČITE TEKST i prijavite tako što ćete pritisnuti Ctrl+Enter kada je tekst označen.

NA VRH

Prijava gramatičke greške

Slijedeći tekst će biti poslat administratorima stranice: