Sumnje i nedoumice zbunjenog kršćanina

PITANJE: Pročitao sam u novinama da 15% Kur’ana govori o Isau, a.s. Također, u prijevodu značenja Kur’ana na engleski jezik, čitao sam da je Muhammed vjerovao u Isaa, Ibrahima i ostale poslanike i vjerovjesnike, kao i u knjige njima objavljene koje su prethodile Kur’anu. Ako je to tako, zašto onda Kur’an priznaje neke od temeljnih postulata vjere spomenutih u Svetim knjigama poput Isaovih mudžiza (natprirodnih mogućnosti i djela), njegove nepogrješivosti i upadanja u grijehe i poslanstva itd., negirajući istovremeno mnoge druge kao što su božanstvenost Isaa, a.s. ( “إيسا” 9:6 و”جان” 1:1, و3:16), njegovo bolno mučenje i smrt koji su iskup od grijeha za čovječanstvo, što je spomenuto i u Novom i u Starom zavjetu?  Moja duša traga za istinom.

ODGOVOR: El-hamdulillah…

Uzvišeni Allah, na dosta mjesta u Svojoj Knjizi, spominje Isaa, sina Merjeminog, iz više razloga. Neki od njih su:

1. On je jedan od Njegovih poslanika, čak štaviše, jedan je od ”ulul-azm” (posebno odlikovanih poslanika) koje je Uzvišeni Allah slao Svojim stvorenjima i robovima. Vjerovanje u njega, kao i u ostale poslanike, je obavezno, shodno riječima Uzvišenog: ”Recite: ‘Mi vjerujemo u Allaha i u ono što se objavljuje nama, i u ono što je objavljeno Ibrahimu, i Ismailu, i Ishaku, i Jakubu, i unucima, i u ono što je dato Musau i Isau, i u ono što je dato vjerovjesnicima od Gospodara njihova; mi ne pravimo nikakve razlike među njima, i mi se samo Njemu pokoravamo.” (El-Bekare, 136)

2. Prioritet u da’vi (pozivanju u vjeru) imaju ehlul-kitabije, tj. jevreji i kršćani, jer su oni, od svih naroda kojima je poslat zadnji poslanik, najbliži muslimanima, budući da, i jevreji i kršćani, znaju za poslanstvo Allahovog Poslanika, s.a.v.s., koji je opisan u njihovim knjigama Tevratu i Indžilu, a njima je obaveza da u to vjeruju i da ne poriču, i oni, za razliku od mnogobožaca, vjeruju u prethodno poslate poslanike. Međutim, pošto nisu povjerovali u posljednjeg Allahovog Poslanika, s.a.v.s., bilo je potrebno da im se na to odgovori i da se objelodani njihovo naopako shvatanje tevhida (vjerovanja u Allahovu jednoću i obavezu robovanja samo Njemu) i iskrivljavanje Allahovih propisa, pa su tako i spomenuti u mnogim ajetima.

3. Priznavanje i ispovijedanje Allahove jednoće (tevhid) je temelj svemu: na njemu opstoji i vjera i dunjaluk, tevhid je spas od Vatre i ulaznica za Džennet. Jevreji i kršćani su se razišli u pogledu Isaa, a.s. Jevreji su za njega rekli da je prevarant, lažljivac, onaj koji o Allahu iznosi neistine i da ga treba ubiti. S druge strane, kršćani su se u pogledu Isaa, a.s., podijelili na više skupina: jedni su rekli da je Bog, drugi da je Božiji sin, sjedinjen sa Bogom u trojstvu (Otac, Sin, Sveti duh), tj. Božiji sin u vanjskom izgledu, a u suštini sam Bog, dok su neki opet vjerovali da je jedan od trojice, što je osnova njihove vjere i suština trojstva. Drugi su pak rekli da je on jedan od Božijih poslanika, čovjek poput ostalih ljudi, kojeg je Bog učinio posebnim dajući mu određene mudžize (nadnaravne mogućnosti) kako bi uspostavio dokaz protiv Božijih robova, i ovi zadnji su u pravu.

Stoga je bilo potrebno sve potanko izložiti, objasniti samu suštinu stvari i predstaviti Isaa, a.s., onako kako mu dolikuje i priliči, bez ikakvog pretjerivanja i oduzimanja, kao što su opisani i spomenuti ostali poslanici i vjerovjesnici, tj. da je on čovjek, stvoren od zemlje kojeg je Allah odabrao nad ostalim ljudima i učinio da bude rođen bez oca, pokazujući tako Svoju moć stvaranja bez vidnog uzroka (bez oca). Primjer stvaranja Isaa, a.s., je kao primjer Adema, a.s., kao što kaže Uzvišeni: ”Isaov slučaj je u Allaha isti kao i slučaj Ademov: od zemlje ga je stvorio, a zatim rekao: ‘Budi!’ – i on bi.“ (Ali Imran, 64) Ovo je konačan sud i govor o stvaranju Isaa, a.s., natprirodnim putem, naočigled ljudi, a stvaranje Adema, a.s., je još veličanstveniji i veći pokazatelj Allahove moći.

Isa, a.s., rođen je bez oca, a Adema, a.s., je Uzvišeni Allah stvorio i bez oca i bez majke, što je još veći pokazatelj Allahove moći savršenog stvaranja i veličanstveniji primjer od Isaovog, a.s. Zbog svega toga, potrebno je potanko objasniti sve što je vezano za Isaa, a.s., vratiti stvari svom osnovu i objelodaniti njihovu suštinu.

Mudžize koje je Uzvišeni Allah podario Isau, a.s., su, kao i mudžize date prijašnjim poslanicima i vjerovjesnicima, dokaz njegove iskrenosti i istinitosti njegovog poslanstva. Oni koji su iskrivili vjeru, iskoristili su ove mudžize da bi običnom narodu plasirali priču o tome da je on Božiji sin ili čak sam Bog, što je, nesumnjivo, potpuno iskrivljavanje vjerovanja u Isaa, a.s., i njegovo poslanstvo. Da su sljedbenici bilo kojeg poslanika ili vjerovjesnika, zbog mudžiza koje im je dao Uzvišeni Allah, od njih napravili bogove, onda bi za svakog poslanika i vjerovjesnika kazali da je Bog.

Svaki poslanik razlikovao se od drugog po svojim mudžizama. Planine i brda su, zajedno sa Davudom a.s., slavile i veličale Uzvišenog Allaha, ali ne i sa Isaom, a.s.; more se rascijepilo Musau, a.s., razgovarao je sa svojim Gospodarom i On je razgovarao sa njim, pa se za njega kaže da je Allahov sagovornik, međutim, sve ovo nije bilo dato Isau, a.s.; Allah je zbog Nuhove, a.s., dove potopio cijelu Zemlju, ali Isa, a.s., nije bio počašćen time; Uzvišeni Allah je Muhammeda, s.a.v.s., učinio posebnim objavivši mu Svoj govor – plemeniti Kur’an koji je pečat svim prijašnjim objavama i mudžiza koju je sačuvao od prolaznosti i iskrivljavanja, poslat je svim ljudima i date su mu mudžize koje nisu date Isau, a.s., pa može li se zbog svega toga reći da su oni bogovi?

Preveo: Damir Muratović – MINBER.BA