Aktuelno

Zašto se islam plaši određenih pitanja ?!

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:
Pitanje:
1. Zašto se islam plaši odredjenih pitanja (tipa “da li je Bog morao da bude kreiran kao ovaj univerzum”, slobodna volja itd), koliko znam po islamu covek treba da se udalji od takvih pitanja, pomene euzu i bismilu ako mu padnu na pamet, i ona se sve vrijeme pripisuju šejtanu, kao da nije u čovjekovoj prirodi da jednostavno ispituje. Ako je islam prava vjera i sve u njoj ima smisla, zašto se određena pitanja samo prigušuju, umjesto nalazenja logičnih odgovora?
 
Odgovor
 
Ne postoji nešto čega se islam plaši, već se islam ponaša onako kako je logično da se ponaša istina, uputa kojom Bog usmjerava stvorenja. To znači da islam usmjerava potencijale koje je Bog dao stvorenjima onako kako je najbolje za njih, jer Onaj Koji ih je stvorio najbolje zna za šta ih je stvorio i kako ih je najbolje koristiti, a kako pogrešno. Islam nas uči da Bog nije dao čovjeku umno-duhovno-duševno-fizičke potencijale da bi ih neutralisao, već da bi ih usmjereno koristio, kanalisao, podredio istini. Tako nas usmjerava za šta da koristimo tjelesne potencijale, i duševno-emotivne (u šta možemo ubrojati i instinkte, strasti i prohtjeve), i duhovne, ali i umne, intelektualne, jer bukvalno svaku od navedenih vrsta potencijala možemo koristiti pozitivno-konstruktivno i negativno-destruktivno, a tumaranje čovječanstva po svim tim pitanjima kroz historiju nam kategorički ukazuje da je čovjeku potrebna Uputa Onoga Koji mu je i darovao te potencijale, kako i za šta da ih koristi, umjesto da bude prepušten sam sebi.
 
Nakon ovog mini uvoda, što se tiče gornjeg pitanja, islam nas uči da razum koristimo u okviru onoga što je njemu dokučivo, a ne u okviru onoga što je njemu nedokučivo, ali čak i ova tvrdnja iziskuje još par uvoda:
1. Da li je razum ograničenih ili neograničenih mogućnosti? Sam razum nam kategorički kaže da je ograničenih mogućnosti, i da je pripisivanje neograničenosti mogućnosti razumu zapravo antiracionalno.
2. Da li je korišćenje razuma van njegovih granica dobro ili loše? Sam razum nam kategorički kaže da je to loše i destruktivno, kao i korišćenje bilo čega van njegovih mogućnosti, granica, uloge za koju je dato.
3. Da li je konkretno pitanje nešto što spada van ingirencija razuma? Pa i ne baš, ali sam napravio ove uvode jer će nam koristiti u odgovorima na druga pitanjima 🙂 što se ovog konkretnog pitanja tiče, tu islam nije usmjerio čovjeka da traži zaštitu od Allaha zbog nedokučivosti odgovora, već zbog kontradiktornosti i nesuvislosti samog pitanja. Tu nesuvislost ćemo objasniti sa dvije dodatne tačke:
a) Beskonačni niz pokretača i uzroka je razumski apsolutno nemoguć, pa ovo pitanje kontrira samom temelju razuma. Zašto nemoguć? Zato što uslovljavanje nekog uzroka drugim uzrokom, a tog drugog trećim, i tako unedogled, znači nepostojanje bilo kog od njih. Da uprostim: ako ti kažem da ti ne postojiš osim ako postoji nešto drugo, a to drugo ne postoji osim ako postoji nešto treće, i tako unedogled, u beskonačnost, to znači da ne postojiš ni ti, ni to drugo, niti bilo šta, jer smo niz uzroka učinili beskonačno uslovljenim, a beskonačno uslovljeno se ne može ostvariti, jer je upravo to što jest – beskonačno uslovljeno, a ostvarivanje bilo čega ovisi o ispunjenju njegovog uslova, a ovdje nema ispunjenja nijednog od uslova, do u beskonačnost. Dakle, pitanje: „Ko je stvorio Boga.“, udara u sam temelj razuma. Na kraju lanca mora postojati uzrok svih uzroka, nužnopostjeći, samoopstojeći održavatelj svega postojećeg, i to je kategorička razumska istina. Što se tiče potvrde Njegovih raznih osobina, tu se vraćamo na druge argumente, ali to je već druga tema. Možemo ovdje ukratko reći da sve što dolikuje nužnopostojećem – nužno je Njegova osobina (ما جاز لواجب الوجود قابلا وجب له لعدم توقف صفاته على غيره), i time Mu nužno pripisujemo sva svojstva apsolutnog savršenstva. Zašto je nužno pripisati nužnopostojećem sve što je moguće pripisati Mu? Zato što Njegove osobine nisu uslovljene nečim mimo Njega samog, da bi to nešto bilo prepreka da budu Njegove osobine, i zato što je Stvoritelj preči biti opisan osobinama savršenstva od bilo koga drugog, i to u najuzišvenijem vidu, i zato što mora postojati izvor svih osobina savršenstva koje čovjek poima (život, znanje, pravda, dobrota, milost, želja, volja, itd.), a najpreči tome je nužnopostojeći samoopstojeći održavatelj egzistencije svega postojećeg. Ovaj odgovor je ujedno i jedan od najjasnijih razumskih dokaza Stvoritelja svega.[1]
 
b) To su lažna pitanja, jer se ustvari radi o retoričkim varkama i logičkim obmanama, koja otvaraju vrata sofizma i sumnje u sve: razum, svijest, čula, samog sebe, bukvalno u sve, i na kraju vodi u mentalnu i duševnu bolest. To pitanje kao i druga slična pitanja, ubacuje iracionalnu sumnju u vjerovanje u Onog Koji je osnova sveg Bitka, sve egzistencije, svega moguće-postojećeg, tj. Samoostojećeg održavatelja svega postojećeg (القَيُّوم – القائم بنفسه المقيم لغيره) aksioma svih aksioma, nužnopostojećeg i samoopstojećeg o Kome sve drugo – moguće-postojeće – opstoji.[2] A sva ta sumnja je ustvari zasnovana na logičkoj obmani, a ne na nečemu stvarnom, samo što često onaj koji čuje to pitanje ne primijeti na prvi mah tu kontradiktornost. Pitanje: „Koje stvorio Boga?“, ustvari znači: „Ko je stvorio nestvorenog.“, jer Bog nije Bog ako nije oduvijek i zauvijek, zato što je početak krnjavost, i zato je to pitanje samo sebi kontradiktorno i ne predstavlja stvarno pitanje već obmanu. Slična pitanja su i: „Da li Bog može stvoriti kockastu loptu? Da li Savršeni može biti krnjav? Da li Vječni može biti konačan? Da li Bog može da stvori Sebi sličnog?“, itd. Sve su to samokontradikorna pitanja, koja suštinski nisu pitanja već obmana, varka. I tako jednom obmanom za koju ne konta da je obmana čovjek sebi otvara vrata mentalne i duševne propasti, te je veoma logično – s obzirom da ne mogu svi ljudi razmišljati o dubinskim i filozofskim odgovorima – čovjek zatraži zaštitu kod Allaha od šejtana i njegovih vesvesa, a suštinski čovjek nužno zna da mora postojati konačni stvoritelj i održavatelj svega. Također, čak i kad bi svaki čovjek bio sposoban dubinski promišljati i tražiti mahane u retoričkim pitanjima, opet čovjekova uputa ne ovisi o njemu samom, već o Onome Koji upućuje, pa i najumniji čovjek može u nekim stvarima biti od najglupljih ljudi, ako mu se Svevišnji ne smiluje.
Nakon svega navedenog, vidimo dubinu mudrosti poslaničkog usmjeravanja čovjeka da traži zaštitu kod Allaha Uzvišenog.
——————–
[1] Ovo je sažet govor ibn Tejmijje iz djela Der’u te’arudil-aql ven-naqli i Šerhul-Asbhanijje.
[2] Moguće-postojeće je ono što postoji, a moglo je i da ne postoji, i ono što ne postoji, ali nije razumski nemoguće da postoji. Sav moguće-postojeći bitak je ovisan o nečemu drugom i mora imati na kraju lanca nužnopostojeće biće od kojeg sav moguće-postojeći bitak crpi svoje postojanje, zbog razumske nemogućnosti beskonačnog lanca stvari čije postojanje i opstojanje zavise o nečemu drugom.
 
Pripremio: Ersan Grahovac, prof.
 
Podijeli sa drugima i zaradi sevap:
NA VRH

Spelling error report

The following text will be sent to our editors: