Priredio: Amir Durmić

Enes, radijallahu anhu, kazuje da je Ummu Sulejm, radijallahu anha, došla Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, i rekla mu: “Allahov Poslaniče, pouči me dovi koju ću izgovarati u namazu!”, a on reče: “Izgovori deset puta ‘subhanallah – slavljen neka je Allah’, deset puta ‘elhamdulillah – hvala Allahu’ i deset puta ‘Allahu ekber – Allah je najveći’, a zatim od Gospodara traži ono što želiš, jer On tad kaže: ‘Da, uslišat ću tvoju dovu! Da, uslišat ću tvoju dovu!’”

Ovaj hadis bilježe Tirmizi, br. 481, Nesai, br. 1299, Ibn Hibban br. 2011, Ibn Huzejma, br. 850 i drugi sa dobrim lancem prenosilaca.

Ummu Sulejm je majka Enesa b. Malika, ashaba koji prenosi ovaj hadis. Neki učenjaci smatraju da se ove riječi izgovaraju nakon farz-namaza zajedno sa drugim zikrovima koji se inače uče nakon farza, a da se potom Uzvišenom Allahu uputi određena dova.

S druge strane, većina učenjaka koji su komentirali ovaj hadis smatra da je ove riječi propisano izgovoriti u namazu, baš onako kako se to iz hadisa odmah i razumije, ali isključivo na zadnjem sjedenju, a nikako prije toga. Također smatraju da je ove riječi najbolje izgovoriti nakon učenja tešehuda i salavata a prije učenja dove, odnosno prije predaje selama, kako bi taj zikr bio neka vrsta uvoda u dove koje vjernik želi uputiti Allahu. Imam Ibn Huzejma u svome Sahihu jedno je poglavlje naslovio ovako: “Dozvoljeno je da vjernik u namazu izgovara riječi subhanallah, elhamdulillah i Allahu ekber, i to onda kada želi od svog Uzvišenog Gospodara u dovi nešto tražiti, uz nadu da će mu On tu dovu i uslišati”[1], a potom je naveo ovaj hadis. Imajući u vidu da je veliki broj islamskih učenjaka ovaj hadis ocijenio u najmanju ruku kao hasen – dobar hadis, što znači da je rad po njemu legitiman postupak koji se smatra sunnetom, bilo bi lijepo da vjernici barem povremeno na zadnjem sjedenju u namazu, nakon učenja tešehuda i salavata a prije učenje dova, prouče ovaj zikr i nadajući se da će im Uzvišeni Allah uslišati dove koje se uče prije predaje selama. [2]

U dove koje je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, inače učio prije predaje selama a i drugima preporučio da ih uče, jesu i dove koje se navode u slijedećim hadisima:

– Ebu Bekr es-Siddik, radijallahu anhu, pripovijeda: ”Rekao sam Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem: ‘Poduči me dovi koju ću učiti u namazu!’, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče mi: ‘Izgovori: Allāhumme innī zalemtu nefsī zulmen kesīren, ve lā jagfiruz-zunūbe illā ente, fagfir lī magfireten min indike, verhamnī, inneke entel-Gafūrur-Rahīm! – Allahu moj, zaista sam prema sebi mnogo nepravde učinio, a grijehe ne oprašta niko osim Tebe, pa oprosti mi Svojim oprostom i smiluj mi se, Ti si uistinu Onaj koji prašta i koji je milostiv!’” Hadis bilježe Buhari, 6326, i Muslim, 2705.

– Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Kada neko od vas bude na sjedenju u namazu, prije predaje selama, neka se Allahu utječe od četvero izgovarajući: ‘Allāhumme innī eūzu bike min azābi džehenneme, ve min azābil-kabri, ve min fitnetil-mahjā vel-memāti, ve min šerri fitnetil-Mesīhid-Dedždžāl! – Allahu moj, utječem Ti se od patnje u Džehennemu i patnje u kaburu, i od iskušenja života i smrti[3], i od zla smutnje Mesihi-Dedžala!’” Hadis bilježi Muslim, 588.

– Alija, radijallahu anhu, kazuje: ”Kada bi Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao, posljednje što bi učio na sjedenju u namazu, a prije predavanja selama, bilo je: ‘Allāhummagfir lī mā kaddemtu ve mā ehhartu, ve mā esrertu ve mā a’lentu, ve mā esreftu ve mā ente a’lemu bihī minnī, entel-Mukaddimu, ve entel-Muehhiru, lā ilāhe illā ent! – Allahu moj, oprosti mi što sam učinio u prošlosti i ono što ću učiniti u budućnosti, i ono što sam učinio u tajnosti i ono što sam učinio javno, i sve ono u čemu sam pretjerao i ono što Ti od mene bolje znaš. Ti si Onaj koji unapređuje i Onaj koji unazađuje[4], nema boga osim Tebe!’” Hadis bilježi Muslim, 771.

_______________________

[1] Sahih, Ibn Huzejma, 2/31.

[2] Vidjeti: Muhammed b. Ali b. Adem, Zehiretul-ukba fi šerhil-muždteba, 15/214–215.

[3] Riječi: ”od iskušenja života i smrti”, znače: ”od iskušenja dok sam živ i od iskušenja kada budem umirao, kada mi meleki budu uzimali dušu”.

[4] Ovdje su spomenuta dva Allahova imena El-Mukaddim i El-Muehhir, koja se kod nas uglavnom prevode kao Prvi i Posljednji, međutim, u komentarima ovog hadisa navodi se da Allahovo ime El-Mukaddim znači Onaj koji unapređuje koga hoće od Svojih robova, na način što mu iz Svoje milosti i dobrote omili pokornost, ibadet i dobra djela, a ime El-Muehhir znači Onaj koji unazađuje koga hoće od Svojih robova, na način što nekima od njih iz Svoje pravde i mudrosti uskrati želju za pokornošću, ibadetom i dobrim djelima.