Vjerovjesnici

Kada čitamo kazivanja o Allahovim poslanicima, svaki put iznova naučimo nešto novo i ostanemo fascinirani porukom koju nam je Uzvišeni Allah dostavio kroz kazivanja o njima. Jedna posebno lijepa poruka jeste jedan od načina na koji su Allahovi poslanici upućivali dove, a naročito kako su upućili dove u iskušenjima.  Upravo zbog toga, spomenut ćemo njihova iskušenja i dove.

Nuh, alejhisselam, je iskušan sinom koji je bio nevjernik. Da li možemo zamisliti kako je bilo njegovom srcu kada je vidio da je njegov sin ostao vjeran nevjerstvu unatoč njegovim savjetima i ljubavi, i da je na kraju potopljen zajedno sa ostalim nevjernicima? Tada je uputio dovu Uzvišenom Allahu, iskazujući svoju bol za sinom, ali ipak nije direktno od Allaha tražio da oprosti  sinu:

“A Nuh je bio zamolio Gospodara svoga I rekao: Gospodaru moj, sin moj je čeljade moje, a obećanje Tvoje je zaista istinito i Ti si od mudrih najmudriji!” (sura Hud, 45)

Jakub, alejhisselam, je bio iskušan gubitkom voljenog Jusufa, ali je kazao: “Ja se neću jadati, nadam se da će mi Allah sve vratiti; uistinu. On sve zna i mudar je.” (sura Jusuf, 83)

Ejub, alejhisselam, je bio teško iskušani bolešću, ali njegova dova nije glasila “Allahu, ozdravi me!” Umjesto toga, Ejub, alejhisselam, je govorio: “I Ejubu, kada je Gospodaru svome zavapio: “Mene je nevolja snašla, A Ti si od milostivih najmilostiviji.” (sura El-Enbija, 83)

Junus, alejhisselam, iz utrobe ribe nije molio za spas. Umjesto toga, Junus, alejhisselam, je neprestano ponavljao: “Nema boga osim Tebe, Uzvišen neka si! Ja sam, zaista, bio od onih koji su nasilje učinili!” (sura El-Enbija, 87)

Zekerijja, alejhisselam, je Gospodara za potomstvo molio: “Gospodaru moj, ne ostavljaj me sama, a Ti si jedini vječan!” (sura El-Enbija, 89)

Musa, alejhisselam, gladan, žedan i umoran uči dovu Allahu: “I on im je napoji, a onda ode u hlad i reče: “Gospodaru moj, šta god mi od dobra spustio, zaista mi je to potrebno!” (sura El-Qasas, 24)

Nakon ove sobe, Uzvišeni Allah mu je darovao i hranu, i piće, i posao, i smještaj i suprugu i punca poslanika Šuajba, alejhisselam. Hvaljen neka je On! Allahovi poslanici su bili najbolji ljudi koji su hodili zemljom. Znali su da Uzvišeni Allah može sve i da Mu je lahko. Međutim, kada su činili dove u iskušenjima, one su bile indirektne, pune povjerenja u Allahovu odredbu. Iz toga možemo zaključiti sljedeće:

• Da su Allahovi poslanici bili ubijeđeni da je i u iskušenjima hajr i da su birali sabur, sve dok Uzvišeni Allah ne odredi da je za njih dobro da iskušenje prođe.
• Vjerovali su Allahu i vjerovali su bez sumnje u Njegovu dobrotu.
• Imali su edeb i stid prema Gospodaru, te je to utjecalo i na način upućivanja dova.
• Oni su znali da je njihov Gospodar Plemeniti i Dobri, i njihove dove su i bile upućene Plemenitom i Dobrom. Navest ćemo samo jedan primjer iz našeg svakodnevnog života: kada znamo da smo u društvu plemenite osobe, ako nosimo tešku kesu dovoljno je samo da kažemo “Koliko mi je teška kesa.” Tada će osoba koja nas voli znati da nam je teško i preuzeti će naš teret, jer neće dozvoliti da se patimo.
• U dovama poslanika nije bilo mjesta očaju. Oni su bili od onih koji nikada nisu gubili nadu u Allahovu milost.
• Allahovo zadovoljstvo im je bilo važnije od prestanka iskušenja.

Također, dove Allahovih poslanika nas uče da je mnogo važnije naše povjerenje u Uzvišenog Allaha i uvjerenje da On tačno zna naše potrebe i naše stanje, nego da u svojim dovama jezikom izgovaramo ono što nam treba bez da vjerujemo da je On najbolje upoznat sa svime i da nam najbolje može pomoći.

Učimo dove sa uvjerenjem da je naš Stvoritelj najbolji, najplemenitiji i najmilostiviji. I sa uvjerenjem da On najbolje zna zašto nas je iskušao, ali i da najbolje zna šta nam je potrebno.